Pjesnička zrnca

Jesenja igre:

spremiti malo magle

sutra za igru.

Gle, već je jesen.

Lice mi smežurano

drhti na vjetru.

Star panj ne lista,

već daje  odmor prepun

sunčanih priča.

Gasi se ljeto.

Cvrčak violinskim ključem

zatvara note.

Pijanstvo duha:

teturati kroz maglu

tražeći svrhu.

Ako se čovjek

ne digne u visine,

dojadi zemlji.

Istarski pastel:

ovdje i kamen

pupa, cvjeta, miriši.

  

Suhonjav ribar broji

mršvi ulov.

Vrše se suše.

Kada zazimi

djetinjstva će, kroz prozor,

dolepršat kap.

Promrzle ruke

kljuckajući kljunčićem

žari sivi vrapčić.

Star, sanjam zimu

gdje se djeca grudaju

krošnjama trešnje.

Listam nogama

od prvog do zadnjeg lista,

šećući  parkom.

Što više sniježi
bijelih breza sve manje,

jela sve više.

Bujica s neba.

prljavo žuti potok,

vrbi do vrata.

         

Oblaci tmurni.

Kiša visi u zraku.

Oknom suzne kap.

Reče : "Uskoro!".

Proletješe godine.

Sjedim i- sijedim.

Sijedim su vlasima,

snježne ruže na oknima,

proljetno cvijeće.

Jesenji zbogom.

S gorčinom se rastave

jedna kap u dvije.

Crn grm, trn i strn.

Okolo svud bjelina.

Polje k’o breza.

         

Odrasli love.

Djeca vole očima.

Tu je razlika.

Snijeg mu do nogu.

Iz oka raspetomu

mir ledenice.

Na Badnjak.Oči

pune biranih riba.

Sirotinjski post.

Da sam magarac

iz betlehemnske štale…

Koje li slave!

Čestitarenje.

Jezik melje ko žrvanj.

Srca smrznuta.

Snježne su vlasi.

Uz tople uspomene,

čak led: kap po kap.

Na vjetru rublje:

posljednje sniježne krpe

vise uz žut šal.

Da sam pahulja

na njenom bih se dlanu

odmah otopio.

Što smo stariji

proljeća su sve ljepša,

ali i - kraća.

Gle lastavice:

modro lišće u krošnji

tek napupaloj.

        

Zatitra žica.

Krila rastežu laste.

Na kljunu im kap.

Buknu pupoljak

u krošnji breskve, trešnje…

Na usni mu kap.

Budi proljeće.

Kada opet razlistaš

postat ću dječak.

Proljetni problem:

kako razlikovati

djecu od -cvijeća?

Curici žao

da joj pokisne nov

žut kišobrančić.

Četiri trešnje

Prelijepe naušnice

koje se pamte.

Lani pregažen,

na istom mjestu, za inat,

procvjetao mak.

Cvijeću, dok spava,

noć nježno očisti jučer

da blista sutra.

Ljubica uz ružu!?

Samo u Samoboru

uz župnu crkvu!

Ljeto u gradu:

svaka bi krošnja htjela

postati vodoskok.

Voljena ima

različak u očima,

a usne - čičak.

 Otmjena lipa:

i ocvjetaloj ukras

srcoliki list.

Ljeto uz baru:

guske mi galebovi,

komarci čvrci.

Poljska preslica.

Jesu li od nje tkani

poljski tepisi?

Otvoren prozor.

Svjetlo i i mrak ulaze

kad im se hoće.

Uze Bog zemlju,

ražari je u Suncu-

zablista Zemlja!

Počela igra:

zemlju vatra, vodu zrak.

I gle divote.

Podatnu zemlju

zamilovaše prsti.

Vrisnuše boje.

Gurnu grumen, te

iz plamenog šešira,

izvuče bljesak.

Zaiskri nebo,

zemlja vodom spržena

u vrača posta- vrč.

Naoko zemlja..

Tek oko snatri dragulj.

Uokolo muk.

Kroz vatren prsten

voda zaruči zemlju

zelenim sjajem.

Ne pljuj u glinu

jer pročišćena vatrom

bit će ti pehar.

Djeca od blata

mijese za igru kolač.

On, smaragd kotač.

Poput dječaka,

čađava čela, čini

čarobna čuda.

Čudak, čarobnjak,

čađavih ruku, čini

čista čudesa.

I bi tek zemlja,

i žar, i voda, i zrak.

Najviše duše.

Rukama blatnim,

razgrnu žar i dlan mu

posta baršunast.

Njegova vaza

u glini je čamila

milenijima.                                                            

Zakugla kuglu

kroz plamene obruče

i zaokruži san.