Novigradske ludorije

Mirku Todoriću,

 vitezu od Dječjeg srca,

i svima koji su ga nastojali nasljedovati u

nesebičnom, samozatajnom

darivanju

djeci -

 za

sreću,

radost

i mir.

Nevolje sred Novalje,

pa i usred Novigrada

(Prvi dio iz neobjavljene knjige: Zbilja, ozbiljna i neozbiljna zbilja)

PREDGOVOR

Magarac bio tko laže, a mali tovar bio svatko tko kaže da Joža, vazda, laže. Dobro, tu i tamo, omaklo mi se, pa mrvicu pridodah, nešto zaboravih, ponešto preuveličah- ali  kada se pola baci u Savu, pola preskoči, pola oprosti, ostaju smiješne dogodovštine koje su me pratile od – do.                                                      

Dao Bog da ih bude i za peto izdanje.

Ali, jedino godine

ozbiljno

teku…

Stoga, štovani prijatelju, štioče, čitaj i podsjećaj se, ili, bar malo, zažali što nisi, ako nisi, bio sudionik divnih događanja tijekom skoro tri desetljeća Škole stvaralaštva Novalja- Novigrad.

Slijede naslovi neozbiljno-ozbiljnih događanja, a ti čitaj redom ili kako želiš:

HOĆEŠ? HOĆU! GOTOVO * SLIJEPI PUTNICI *

TA DIVNA NOVALJSKA NOĆ * ŠKOLA S VR-PCOM * KAKO JE LUDI ODISEJ ZALUTAO*

ČEKAM TE U ČITAONICI! * SVEUČILIŠNA BIBLIOTEKA * BIBLIOBUS * AORIST U PUČ-KOJ* ENCIKLOPEDIST * JOGURT REVOLU-CIJA * NAŠ JEZIK KREATIVNOLAKONSKI * VESNA ODGLUMILA TOMICU * SPOMEN O-BILJEŽJE NA ŠKOLI * SPOMEN OBILJEŽJE U P. Č. * IZLOŽBA KNJIGA *POKVARENO DI-ZALO *  POOŠTRENE MJERE SIGURNOSTI *  *OPROSTITE, DOBAR TEK *  POL ODOJAK POLA JANJE * OTVORENJE ZA PAMĆENJE * DVONOŽNI ZO * ROCE U PEĆ! * VIŠENAM-JENSKO IGRALIŠTE *TELEGRAM ZA RO-ĐENDAN * ŽENILI SE UZDUŽ I POPRIJEKO * STAROHRVATSKI PROSVJETNI FENJER *

NA IZLOŽBI TO I NAOPAKO * SPOMENIK PRED ŠKOLOM * MINISTAR NA PREGLEDU * TKO JE LUD, NE BUDI MU DRUG * KROKODILSKE SUZE NA KRAJU* NAPOKON I MENE NASANJKALI* MOŽE LI, OD JOŽE, IŠTA PAMETNOGA* DRUGI O JOŽI* BILJEŠ- KA O PISCU*

HOĆEŠ? HOĆU! GOTOVO.

U ovoj zbilji, mislio sam, kao i  svim ostalima, samo sebe i prijatelja Mirka (  druge mogu kako tako skriti, no njega je to nemoguće) pravim imenima bilježiti, a sve druge skriti pod druga imena.

Nu, odlučih ovako: neka se spomene svatko, pa kom pravo kom krivo. Zašto? Eto tako.

Ipak se nadam da neće biti previše tužbi za duševne boli.

Dakle šuti, čitaj dalje, ako ti je do čitanja.

O "čitanju i čitaonici" na drugom mjestu.

Idemo redom.

Jednoga dana, jednog srpanjskog  dana, na mom stolu, u ondašnjoj radnoj sobi na drugom katu, s pogledom na bezbanski Trg, zazvrči telefon. Onako ljetno, nazorovski,  zacvrči.

-Ozeha?

-Da. Izvolite.

-Ovdje Mirko…

-Ovdje Slavko - ne bih ja bio ja da ne ispucam, tada, britku dosjetku.

-Trebao bih Jožu Pru…

-Ja sam.

-Ja sam Mirko Todorić, ako vam… -izgovoreno velikim slovom- što znači…

-Pa baš…

-Sjetite se: Rab, osnovna škola…prof. Todorić, prosvjetni savjetnik…-

Rapske uspomene devet godina iza mene pa mi u trenu sinu: Bože moj, gdje sam, opet, uprskao?

Ništa mi nije jasno, ali jasno, ne dadoh se smesti.

-O, daaaaaa. Kako neeeee. Gdje ste? Kako ste? Kojim dobrom?

-E, baš lijepo da se sjećate..-

   Ma, baš.

 -U Zagrebu sam, pa bih, ako ste u mogućnosti s vama (valjda, opet veliko) malo popričao o jednoj velikoj stvari. Ustvari poslu.

Budući bijaše ljetno zatišje na poslu, a znatiželja jača od zvizdana, dogovorih, s gospodinom s druge strane žice, susret u Kavkazu, točno u podne. Napustih neradno mjesto i uputih se prema Kazališnoj kavani, do koje mi trebaše pet minuta, ravnih pedeset i pet ranije. Da ne okasnim, a i ožednjeh od nerada. Dođoh, sjedoh, naručih, dobih. Polugasim žeđ i - čekam.

Da ne gubim vrijeme uzaludu, skoknuh u mislima devet godina unatrag na Rab i nikako prizvat sliku druga savjetnika. Uostalom, koliko znam, i danas učitelji o njima više razmišljaju prije, nego li nakon susreta.

Je li visok? Sitan? Brkat? Bradat? Ćosav? Pitom? Služben?

Na koncu, što mu bi da mene išće, kad se s prosvjetom rastadoh prije punih devet godina.

Možda čovjek u Zagrebu, pa u neprilici treba pomoć. Bilo kakvu ma makar i od mene?

Red je pričekati. Ma red je i donekle izoštriti sliku o bivšem savjetniku:

Mlad? Stariji? Fosil? Vršnjak?

Jedino što znam - nije žensko.

Sve bijaše uzalud, a minute idu napreskokce.Već je “trifrtalj“ dvanaest i trebam se na sve pripremiti.

Ogledam se na sve strane, vrpoljim se, potim i u svakom muškarcu koji  ide s juga ili sjevera, istoka i zapada, vidim njega. Muško prema Kavkazu, ja se sa stolca podižem. Muško prođe, potom ponovno sjedam.

I tako pet- šest puta.

Eno jednoga, sliči savjetniku.

Stoji na semaforu i gleda na sat. To je. Točno, sjećam se : nizak, mršav, kost i koža, naočale sa zlatnim okvirom. Ustajem, rastegnuh osmjeh u širinu usne harmonike..., a drug s cvikerima pravo u javni WC sučelice Pravnom fakultetu.

Znači nije. Sjedam. Gledam na javni sat. Golubovi napeti, tek što nije puklo s Lotrščaka.

Ide jedan s brkovima. Možda? Ne bih rekao. U rukama, četiri krcate najlon vrećice. Ali, budući da ide pravo prema kavanskim stolovima, pravo na mene - nikad se ne zna. Polagano ustajem, još brže sjedoh, čim opazih kako se “savjetnik“ s nekom ženskom  glasno savjetuje i obavlja primopredaju vrećica. Jok!

Grunu top. Sad  će on. Tko je čuo, da savjetnik kasni?

Slijedećih desetak minuta znatno sam češće opažao savjetnika, ustajao, osmjeh širio, dva tri puta čak rukom pozdravljao. A-aaa.

Ako me je konobar pratio barem petnaestak minuta, na čisto je pomislio da nisam čist.

I skratimo. Točno u dvanaest i dvanaest minuta eto pravoga. Točno kako sam i zamišljao: snažan, krupan, muževan, naočit, u tamnom  odijelu, s crnom kravatom čvrsto stegnutom oko jakog vrata i s aktovkom u ruci. Napokon mi se, valjda trideset i treće podizanje, isplatilo.

Prišao Mirko meni, pružio ruke, raširio osmjeh, nimalo savjetnički, nego srdačan, ljudski, prijateljski, te, uz ispriku za kašnjenje, sjede u pleten stolac koji se, htio ne htio, dobro ulegnuo.

Skraćujem. Njegov uvod kratak, gotovo nikakav, Mirko odmah     in medias  (t)res  ovako:

 

-Pag…Novalja, darovita djeca… radionice… listopad… divno…jedno-  

  nostavno…divno. Hoćeš?

-Hoću!

-Konobar, dajte nam još jednom i platio bih…

-Ni govora. Ja ću…

Ni govora, i tada, i toliko puta, kasnije, Mirko je iskazivao i svoje široko gostoljublje. Pa kada bih na prijevaru koji puta, dok bi se na trenutak Mirko udaljio, ja platio ceh - Mirko bi se vratio i “za kaznu“ ponovno poručio rundu bilo ića bili pića. 

Skrati Joža!

Dogovoreno.

Da sam tada znao što će                                                               

me oduševljavati puna dva desetljeća, budite sigurni da bih rekao “hoću“ i prije nego li je pitao “hoćeš“.

SLIJEPI PUTNICI

Timeo Danaos et dona ferentes! Ili u slobodnom prijevodu: Čuvaj se Jože i kad, misli da, dobro predlaže!

Priča prva, ne i zadnja.

U Kavkazu me zamolio Mirko, ako poznam, da slobodno povedem kreativnog glazbenika - uvjet, jasno, djecoljubac. Baš sam takvog imao.

Tomica prihvatio, ali na svoju nesreću, prihvatio i moj prijedlog kako putovati do Novalje.

Naime, lijepo mi Mirko kazivaše, i više puta telefonski podsjećao da se Tomica i ja, dana toga i toga, u toliko sati, nacrtamo na Delti u Rijeci, pa ćemo zajedno djeca i voditelji put Prizne, Paga i Novalje.

U mojoj, mudroj glavi, pak, bljesnula, po meni, bolja ideja: idemo nas dvojica pravo put Novalje, jer…ako prihvatimo po Mirkovom, morat ćemo s nepoznatim ( a među se poznatim) svijetom autobusarati od Delte do Prizne.

Ovako, mi ćemo ih u Novalji dočekati i preskočiti prva autobusna upoznavanja.

Tomica, naivan, pristao na moje.

I bi ovako. Evo nas dvojice na jadranskoj magistrali. Vozač nas istrese na vrh brda na cesti, pa krene put Karlobaga, a mi?

U daljini, bolje reći u dubini, modri se more, a do njega, do trajektnog prista-ništa, treba nizbrdice cestom. I krenusmo, a što drugo…

Tješim prijatelja kako će nas netko autom pokupiti - ima dobrih ljudi…

A promet nikakav. I ono malo što prođe, prođe mimo nas bez obzira na mahanje bilo kojim palcem. Kako i ne bi kad u mene dvije torbe, u njega torba i gitara, pa još nekakvi smotuljci, vrećice i sl. Tko bi lud stao i dvojicu “čergara“ pokupio.

Vidim ja: zmijolika se cesta otegla, pa predložim popreko sjeći ( uvijek imam spasonosna rješenja u pričuvi).

Posluša me ponovno, pa udarismo poprijeko s kamena na stijenu, s drača na trnje, hvatajući se za grane i grmlje…

Jedno pedesetak metara od nas, prođe bus. Kakve koristi kad smo na kamenjarskom bespuću.

Tomica šuti ( a što si misli, pravim se da ne znam), a ja pokušavam biti i duhovit. Uzaludno.

No, eto nas dolje. Oznojeni, zadihani, prašni, puni čičaka po hlačama. Nikakvi.

Vidimo grupu od pedesetak radosne  djece oko autobusa, vidimo i grupicu odraslih, vedrih, raspoloženih, a nas dvojica (na moj prijedlog, nego čiji?) šmugnusmo potajice do obližnjeg šanka. Tomica borovnicu, a ja nešto slično. Zrikamo kad će trajekt stići.

Stiže, a nas dvojica poput dvojice koji utekoše s robije ili ludnice, opet skrivečki na trajekt. Zatim po trajektu gore dolje, tj.: kada opazimo nekoga iz raspoložene družbe da idu gore mi stubama dolje, oni naprijed mi natrag, oni za šank mu bris na palubu.

Bože moj, divljaci su mila majka, prema nama.

Vidio sam ja i Mirka, ali smrknuta čela, zabrinuta, pa rekao bih, i zlovoljna. Pročitah mu s lica  razlog: nismo se Tomica i ja pojavili na Delti ?!

Dobričina ne može vjerovati da ga iznevjerismo. A ja nemam petlje ni na trajektu  prići javiti se, prekinuti mu moru i ispričati se.

Skrati Joža! Moram?

Hoću.

Iskrcala se s trajekta djeca i voditelji. Sišao Mirko, jasno siđe i lakovjerni Tomica, i  ja s  kim je bolje  ne saditi tikve.

Mirko gleda, ugodno iznenađen, ali ništa mu nije jasno. Pošten čovjek ne može vjerovati da sam toliko "pametan".

I bolje. Širok osmjeh, čvrst stisak ruke, smrknutost pretvorena u ushit na Mirkovu licu. Bogu hvala prošlo i to.

Mirko, to ti nisam nikada ispričao jer, kakav si, ne bi vjerovao da sam bio toliko bedast.   

TA DIVNA NOVALJSKA NOĆ

Plural treba u naslovu. Plural!!! Preko dana divno i predivno. Divno mjesto, divni domaćini učitelji, ravnatelj, divne kolegice i kolege voditelji, a tek ono desetak hospitantica, djeca da ne pričam.

Tih godina, ne bijaše nas mnogo, niti djece ni odraslih. Djece do šezdesetak, i nas tri put manje.

Ma gdje je Novigrad? U Novigradu se živa nazočnih malo spuštala, malo dizala, ali uvijek oko tri stotine.

No vratimo se u Novalju, za Novigrad ima još stranica.

Djecu su ugošćavali njihovi vršnjaci , a mi odrasli bijasmo smješteni u hotelu.

Pa, nakon dnevnog rada, nakon večernjeg programa za darovite mališane  s kojim ih otpratismo na počinak - slijedile su divne novaljske večeri druženja, istinskog prijateljevanja nas odraslih. Istinabog bijah ja onda mlađahan, prpošan, (danas sve manje nestašan), ali tih kasnih sati ( ili ranih, ako govorimo o  rastancima) to je bilo ono pravo.

Snašao se Mirko ( a svi ga znali i voljeli) i za kolanski sir, i demižonku pravoga crnjaka, konobari kruha ponudili i prostor i sve od sebe. Sve.

Posjedasmo, zapalismo svijeće, zapjevasmo tiho uz gitaru.

Nizaše se morske i primorske, miješaše se sa zagorskim, međimurskim pa sve tamo do šokačkog bećarca. Ovo potonje znatno kasnije.

Najradije zapjevasmo koju starogradsku. Te smo znali svi napamet.

Žuža povede, Branka se pridruži, jasno Štef prihvati, Laura altira, Neda se ne da natpjevati, vjerovali ili ne i Vjerin se alt začuo. Divota.

Krasota. Milota. Možda se kaže : milina, ali ovdje baš ova sjedi.

Što se tiče mog sudjelovanja u pjevanju bio je mali problem. Dok sam samo usta otvarao i  sve je zvučalo kako treba. I to bi potrajalo do prve kitice i pripjeva. E, sad, budući da sam ja znao gotovo svim pjesmama i ostale strofe bilo ih makar šest, pa i dvanaest - tražilo se od mene da nastavim. Istinabog glasa imam, ali sluha nimalo. No što su tražili to su i dobili.  No nitko nije prigovarao mome kvaritonu.

Onda poče Vlatko krasnosloviti. Ili svoju, ili koju tuđu. Mirno, tiho odmjereno.

Pa stih, pa pjesma, pa sir, pa: Živjeli !

I tu sam se znao ubaciti, pokušavajući čak glasnosloviti na nekakvom svom ruskom i francuskom: Si živja moaja starjuška…. Rapel tua Barbara il plueve  sanses sirbrest sžur la…e ti kuri verlui , e ti se žet dansebra…  etc.etc.

Pa red stiha, pa red sira, pa red pjesme, pa koja čaša između reda. Drugi put red sira, red slanih srdela, red stiha, red dosjetki, red viceva.

Jednom riječju večeri za pamtiti, odnosno još bolje ponoviti u Novigradu.

ŠKOLA S VRPCOM

Prošlo je mnogo godina. Pa ondašnji petnaestogodišnjaci danas u blizu pet do pedeset. A tek mi? A tek ja?

Eto, toliko toga bilo na Listopadima u Novalji, no skoro je petnaest  listopada minulo od tada. I zaboravilo se štošta, pa i ono što se nije smjelo- trebalo je zapisati ranije.

Da bih spasio išta, prorondao sam po svojim sjećanjima na Novalju i pronašao još nepotamnjeli  pokoji biser.

Pišem ih, više kao poticaj i pobudnicu drugima da bilježe, jer, htjeli ne htjeli, uspomene blijede.

Ipak, u živom su mi sjećanju još danas, recimo, oni Vlatkovi literarci što u more roniše i kamenje s lijepim riječima u pjesme slagaše. Šetači na novaljskoj rivi mogli su uživati u  pjesničkim minijaturama pod povećalom modrog mora.

Pamtim i Josipa koji je jednom zaiskao, ne sjećam se više, ali riječ bijaše o stotinama (!) metara platna. Sjećam se, svi odreda bijahu začuđeni, ali Mirko, koji je u svakoga od nas duboko vjerovao, osigurao platno.

I bi platno oslikano dječjim rukama, a potom omotano oko škole kao što se omata poklon kutija - jasno “s mašnom“ iznad dimnjaka !

Sjećam se i radionica zvukovnica, zujaonica, cvrčkaonica.

Sjećam se prelijepih uradaka na temu Smijeh ta biljka ljekovita, ili - Ezop.

Nu, najviše mi se u pamet urezala predstava i sve oko nje, pomalo šašavog naslova: kako je ludi Odisej ovog listopada zalutao u Novalju. Zavrijedila je, samo ona, nekoliko stranica. Samo, tko bi se svega vrijednoga sjetio? Možda nas pet šest, onako uokurug pa svatko svoje da doda. Ali, i mi se raštrkasmo.

Na žalost, prema mojim saznanjima, barem petero, divnih suradnika, već preminuše; drugi s Novaljom zaokružiše svoj rad s darovitima, manji dio s Mirkom preselio u Novigrad, a još na prste jedne ruke broje se još u “proljeću“ utemeljitelji Škole stvaralaštva. Nas dvojicu“posljednjih Mohikanaca“ ne bi trebali oslovljavati s mentori, već matori.

Pamtim jedan simpatičan detalj iz novaljskih listopada.

Naime, bila su to ona tvrda vremena drugarica i drugova, ali se ne sjećam da je itko ikoga oslovljavao.Radije smo se međusobno samo imenima zvali : Ivo, hoćete li, Stipice može još jedna, (bijahu to gospoda iz Zavoda za školstvo - riječka referada!  Ne, ne, nismo “drugarili“, ali smo prijateljevali na najvišoj razini.

Negdje na polovici novigradskih proljeća , iznenada nas je i Mirko napustio.

Bili smo uistinu ražalošćeni, ali istog trenutka smo znali što nam je činiti, ono što bi bilo Mirku najdraže - nastaviti raditi s djecom i za djecu !

Stoga me, uvijek ponovno raznježi, kada svake godine o spomenu Mirkova imena, umjesto minute šutnje dvoranom se prolomi dječji pljesak zahvale.

Siguran sam da ga Mirko s radošću osluškuje.   

KAKO JE LUDI ODISEJ ZALUTAO

A to bijaše ovako. Dakle, zbilo se to prve moje i Tomičine  večeri u novaljskom hotelu. Ono, nakon onog, suludog, putovanja. No zaboravimo to.

U dvorani, nakon večere  djeca i odrasli. Ukupno ne više od  osamdesetak.

Usta Mirko i poče onako, kako je samo on umio, lijepo govoriti. Uistinu bijaše vrli govornik, posebice kad je, a to je nastojao uvijek, trebalo suradnike hvaliti.

Pozdravlja Mirko: Dolores, Josipa, Radovana, Slavicu, Tita, Vlatka, Branku, Žužu, Štefa, predstavlja riječke kolegice i kolege Jadranku, Teu, Lauru, Stjepana, Ivu…

(Bože moj, nek oproste koje zaboravih).

Pozdravlja lijepe, ali nažalost, malobrojene hospitantice: Davorku, Sonju, Mirku, Blanku, Ivanku, Vjeru, Nedu, Mariju ( s naglaskom na srednjem slogu), Milku…

Iz svakog spomnjanja pljesak dječji i odraslih.

A sad, čuvajte se Tomo i Joža!

-Posebice mi je drago-(nastavi Mirko, držeći na grudima prekrižene ruke)

 što su večeras, prvi put među nama - (bez drugovi)  - n a š Tomica i Joža, pa          

 molim pljesak…-

Jasno puče pljesak, ali puče meni i pred očima, sve bih rekao Mirku da uspori,  još bolje skrati, najbolje -prekine. Ali jok !

-Naš dragi Joža, kojeg sam imao čast upoznati na Rabu (…), eto danas je

 tu među nama. Joža, vrsni literata, pjesnik, čovjek za rad, pjesmu, šalu …

Meni, kroz mozak, prošiša ona anegdota o Tinu kad je jedne večeri u kasne sate zakucao na jedna vrata iščući svaratište, te na upit iznutra da kaže tko je, započe: pjesnik, lirik, satirik, prozaik, esejist, feljtonist, književni prevoditelj, boem, Tin, Augustin, Ujević ! Nato uplašeni glas iznutra viknu odrješito:

-Ne može, nažalost, p r e v i š e  vas je ! -

Potrajalo to Mirkovo nabrajanje i cifranje, ja postajah sve manji i manjim. Vrtim se na stolcu, vrtim salvetu u ruci, gledam čas u papar, čas u sol na stolu.

Onda o Tomici. Onda pljesak, onda:

-Sada molim dragog Jožu, da kaže koju svoju. Eto, Joža izvoli…-

Da mi derete kožu, ne pamtim što sam profrfljao, ali znam da sam bio kratak i prejezgrovit, nesuvisan, nejasan, mutan.

Nu, nije mukama kraj. Utihnu pljesak, a Mirko se ne da:

-Znate Joža je velik radnik (…), ali skroman, on manje zbori, a više tvori- (volio  je svaku svoju besjedu pokojom narodnom mudrošću začiniti) - ali ćemo već  sutra imati temu ovojesenskog susreta koju je Joža pripremio.-

Ajme, majko moja, ma što sam ja pripremio ? Ma ja ne znam ni što mi je činiti!  Ni zašto sam tu !?

I nakon svega toga, nastavilo se vedro i veselo  - jedino ne znam do koliko sati, jer sam potajice zbrisao u sobu, zaključao se dva puta, uzeo papira i papira te piši, pa križaj, pa bacaj na pod, pa ponovno piši, briši…

Probudih se oko dva sata po ponoći i dadoh se opet na posao. Budući da je ovo moje vrijeme, malo po malo, sve mi lucidnije misli naviraše.

Odmatah ono zgužvano s poda i crvenim: Ljubav, Nada, Prijateljstvo, Veliko srce…

Užas. U dva i pol padne odluka ( još samo da je Mirko prihvati, a što ako ne?): Odisej ! Odisej i  njegove pustolovine ! Odisej i more ! Odisej… i na kraju zapisah: Kako je ludi Odisej ovog listopada zalutao u Novalju !

Uz kavicu ujutro potiho rekoh Mirku: -Odisej!- Pogleda me, raširi ručetine (ovdje umjesni augmentativ)i samo što me na zagrli:

-To! To ! Bravo,Joža! Znao sam da ćeš ovih mjesec dana nešto dobro

  smisliti, ali ovo je maestralno ! Kažeš Odisej ? Ljudi će biti oduševljeni.

  Ma genijalno ! Joža, svaka ti čast !E, kad proradi mašta ! Juhuuu! Bra-

  vo !!! Konobar dajte jednu… makar na silu!

Ja vjerovati ne mogu vlastitim ušima, ali me Mirkovo dobrohotno oduševljenje toliko ohrabrilo da sam onda počeo lupetati - kao to može ovako…onako…

pa i ovako…pa i onako… te mu rekoh i spomenuti cijeli naslov.

-Fantastično Joža! Pusti ti: ovako i onako, neka to djeca domisle. A bit će pravo! Ma da si žensko sad bih te izljubio. Daj bar u čelo ! Evo! Cmok!

Sad je bilo lakše, ali tu noć i to predjutarje doista pamtim do u sitnicu. Onda krenuše radionice, pa se pisalo, pa Vlatko svu silu toga, stalno, slao u scenske, plesne i glazbene, pa Žuža slala Slavici, pa Dolores i Slavici; pa Josip sa svojima počeo na veliko odisejariti po papirima, u glini, sa žicama; pa Tomica počeo tražiti s djecom i praviti posebna glazbala; pa se Branka na batik bacila…

A i meni krenulo. Krenulo meni kao Sulji u onom vicu o pokeru. Oduševljena Vesna, s Radio Zagreba, imala je što pisati i javljati u svoje emisije.

Konac djelo krasi. Pada mi, ne znam zašto, kad ovo otipkah, ona: bolje da je kraj k o n a c nego k o n o pa c .

Završna priredba. U par poteza, jer o njoj bi znalac mogao stranice ispisati.

Dakle, uvečer ispred hotela, na prostoru gdje se ljeti plesalo, smjestiše se plesači, mornari, pjevači i ni manje ni više nego osam Odiseja. Toliko ih djeca u svojim tektstovima izn(je)drila osmislila i htjela s literarnim vuk-om Vlatkom Majićem na kapetanskom mostu.                             

Kad su Tomičini zagrmili buru, žašumjeli pobješnjelo more, kad su zacvilili poput užadi u oluji, zapijukali kao galebi u neveri -časna riječ none u obližnjim kućama u nevjerici u nebo gledale i drvene škure zatvarale, a ribari su se za usidrene barke uplašili.

Toliko su to bili dojmljivo uvježbani zvukovi na priručno načinjenim glazbalima i zvukovi iz dječjih ustiju. Pa onda kada se rasplesaše plesači; kad je, zbor zapjevao o Odiseju, prvu, pa drugu… onda se, u polumraku, na obzorju ukazala lađa (!) Da, prava pravcata lađa s Odisejem i mornarima     po zamisli lucidne Dolores!

Na plesnjaku, sve  uskovitlano, uzbibano,valovito, a na pučini lađa. Primiče se, a onda mornari, djeca, poskakaše u more i onakvi u kostimima, krenuše, s vodom do vrata, prema obali s plamtećim bakljama.

Sve se to mokro, na suhom, stopilo s ovim suhima u jednu prekrasnu, raspjevanu, šarenu gomilu… Bijaše to vrhunac, a kraj?  Itekako dojmljiv: Odisej, onaj pravi, s lađe poziva djecu na more, u more, u ljepotu, u beskraj i svi, doista svi odrasli i djeca  koracaju kroz plićak sve dalje i dalje. I dublje. I dalje . Kraj.

Jednostavno nisam spreman tu divnu večer bolje opisati. Ostalo zamislite. 

Sreća, uistinu je bila sreća, što se te godine u Novalji našla, mlada, uvijek lijepa i draga Davorka, onda zanesena hospitantica.

Kada je sve vidjela i doživjela, a čula da  su “Listopadu u Novalji, u Novalji dani odbrojani bila je odrešita:

-Ne, ovo i ovako, se mora nastaviti. Nudim svoj Novigrad.

Kao da ju je sam sveti Pelagije k nama tada poslao. 

Gotovo. Što se mene tiče krećem u Novigrad, s dragom novaljskom sjetom u duši.

ČEKAM TE U ČITAONICI!

Takva je kakva je, neka je - jedina je u Hrvata. A i širi kolo, joj širi…

Dakle riječ je o prvoj, za sada jedinoj, neponovljivoj i nepopravljivoj čitaonici u nas glede, svekolike ponude domaćeg i inozemnog štiva, kao i u svezi s visokom razinom uljudbe uposlenih djelatnika, te visokim kvocijentom inteligencije konzumenata. Pače.

E, jesam  nadrobio kao da sam ovog trenutka iz čitaonice.

Idemo dalje,sabranije.

Ab ovo.

Ovo je kratka povijest proljetne novigradske Pučke čitaonice ( u daljnjem tekstu P.Č.), koju pišem za naraštaje kao jedan od njenih utemeljitelja.

Iako je uz ovaj, multikuturalan, prostor vezano mnogo velikih događaja i časnih imena, u ovom tekstu zabilježit ću samo ponešto, a ostalima prepuštam da u multidisciplinarnoj nagdradnji, danas sutra, moj prilog upotpune.

Samo utemeljenje bijaše ovako.

Protjecalo je radno travanjsko prijepodne veoma radno i zanimljivo u mojoj novinarskoj radionici. Punom parom.

Negdje oko 10,25 pokuca netko na vrata našeg uredništva. Proviri Tito, koji je svojim literarcima dao pol ure slobodnog. Ispričavši se na možebitnom smetanju, reče ovu povijesnu rečenicu:

-Trebam te. čekat ću te u čitaonici.

Imao sam te godine divnu suradnicu, asistenticu Koraljku te bez problema prepustih njoj, i marnim novinarčićima nastavak rada, a ja pođoh u školsko prizemlje gdje bijaše školska knjižnica, predmijevam, tijekom školske godine i čitaonica.

Vrata zaključana. Nema ga. Zirnem gore dolje hodnikom, te se uputim

dežurnim učenicima na školskom ulazu. Pitam i dobijem odgovor. Vidjeli su druga Tita ( književnika,a ne onog) upravo se prije

par minuta uputio preko puta u kafić, mjesto u kojem su u slobodno vrijeme djeca na sokove navraćala, a odrasli, kako tko.

Ovo "drug“ u ta vremena sveopća titula za sve odrasle ma tko bili.

Dakle svi su bili drugovi, osim drugarica.

I doista, eto Tita za stolom u kafiću. Jasno, da sam mu predbacio neozbiljnost jer, dok ja šaram lijevo desno, tražeći ga u knjižnici i čitaonici on u…

-Jesi, blentav, a kako ću pred tolikima u radionici reći da te čekam u  birtiji.(?!)

S njegove strane mudro i opravdano, no kako ja mogu dokučiti njegovu dosjetku. No u isti čas sinu meni dosjetka nad dosjetkama:

-Vidi, vidi, nije loše, dapače izvanredno: evo nas u čitaonici !

Bijaše to Ljeta Gospodnjega MCMXCIX !

-Kad je to i  tako, red je da si i ja u to ime, poišćem nešto za pop…, oprosti, p r o č i t a t i !

Tako u hipu pretvori se bivši kafić u čitaonicu. Od sada pa tko zna do kada. Nu, od tada, ništa više nije bilo kao do tada.

Drug Mirko ( ubrzo službeno i gospodin kao i svi drugi) bivši ugostitelj za sve nas posta jednoglasno knjižničar, a supruga Jadranka, jasno knjižničarka.

Nikada više nitko nije išao, ili pozvao ikoga, u negdašnji kafić nego je lijepo krenuše sami, udvoje, utroje ,u petero - pravac u čitaonicu. I čitaše knjige i knjižice po vlastitom izboru.

Pretvoriše se svekolike boce na policama u romane i pripovjetke, postadoše šalice i bočice svakovrsne književne novele i crtice.

I tako s vremenom kako bi tko navraćao u knjižnicu - svaki put se pokoja nova knjiga otkrila.

Pa da spomenem ponešto iz knjižnog fonda do danas otkrivenog, sa zamolbom da, kada i vi tamo navratite, pronađete koji nov naslov.

Tijekom trajanja  Novigradskog proljeća, svakog bi jutra ovamo navraćali ovisnici o onom malom kofeinskom crnilu u bezbrojnim varijantama kojeg bi knjižničar Mirko uslužno dijelio po stolovima.

Još poluprobuđen dijalog bio bi kratak:

-Jutro ! Molim jednog cankara! Ili: cankarevu crticu.

Dakle, autobiografska,  Šalica kave, ujutro bi bila najtraženija knjižica.

No, našlo bi i se knjigoljubaca s drukčijim literanim opredjeljenjima, posebice u kasnijim satima, posebice u slobodna popodneva ili uvečer, jer je knjižnica skoro radila non-stop koliko je bilo zaljubljenika u beletri-stiku koja se ovdje nudila.

Osobno Cankara sam jednom davno pročitao i nisam, barem za sebe, u njemu pronašao nešto da bi ponovno cankara uzimao u ruke. Zgodno, simpatično, ali prepuštao sam drugima da ga uvijek, ponovno, listaju.

Nego da, pod ovim naslovom, završim djelomičnim popisom najčešće traženih knjiga uz tumač za nepismene ( oni koji nikada nisu prekoračili prag ovoj ustanovi), i polupismene ( koji su bili neredoviti čitatelji). Otkrije li tko nešto novo neka, drugima na radost, obznani.

                             

                Knjige po staroj( otpisanoj)  i novoj tekućoj klasifikaciji:

Kava                                         -  Cankar šalica kave ( u raznim izdanjima)                                                                 

Čaj                                            -  Witman: Vlati trave

Travarica, mala                         - Ikebana, haiku

Travarica, velika                       - Ikebana, raku,

 Loza, mala                                - Origami, haiku, 

 Loza, velika                              - Origami, raku

 Pelinkovac i sl.                         - Gorki : Sabrana izdanja

 Votka                                        - Dostojevski: Idiot !

 ( prilog čaša obične vode)         - ( s povećalom)

 Vino bijelo                                - Šenoa: Zlatarevo zlato

 Vino crno                                  - Matoš : Notturno

  Gemišt                                      - Krleža: Domobran Jambrek

  Bevanda                                    - Stendhal: Crveno i crno

  Pivo                                           - Narodna: O hmelju

  Sokovi                                       - Neobavezna lektira

  Cole                                           - Šund literatura

Itd.Itd. Ovo, i sve ostalo, prepuštam kreativnosti budućih čitača.

Na kraju red je spomenuti i ondašnje i današnje revne posjetitelje, bez obzira na čitalačke sklonosti, jer bilo ih je i šund čitača, u gutača lektire, ali i ozbiljnog štiva. Neću ni za koga otkriti samo ih bilježim sa štova-njem: Tito, Mirko, Ante, Krešo, Vilma, Sandra, Marijan, Vlatko, Štef,

Lazo, Branke, Theo, Gordana, Milan, Miro, Renata, Bosiljko, Suzana, Vesne, Anite, Tanje, Melita, Damir, Višnja, Sonja, Žuža, Irena,Ljubo, Bo-

ris, Boro, Ana, Koraljka, Zvijezdana, Korina, Marijan II., Ines I. (II. rijeđe), Lidija (jednom kao ni jednom), Nada, Renata, Ante II. riječki, a Damir, a Riki, pa Mate županijski, pa i Davorka, bome i Margarita i Mirela (čak), Višnja, Linda, Jozo ( gdje će suza no pod oko)… i toliki drugi, jasno i prvi, dakako.

Barni? Svakako!

Nego, sad kad znate, hajdmo si mi jednu u predahu pričitati. Živjeli! Živpili! Živčitali! Živ … ili . . .

PS. Dragom Lazi, članu P.Č., ali prije svega dragom prijatelju, koji ode nenadano, ne stigavši pozdraviti se s nama, ja, u ime ostalih, čuvam uspomenu.

SVEUČILIŠNA BIBLIOTEKA

Što je sad ovo? Polako.

Ovako: bilo je, kao uvijek i svuda, čitača početnika. Ili pak onih “nevjernih Toma“ koji bi u potrazi za dobrim štivom zašli u koju drugu čitaonicu. I, jasno, niti što nova pročitali, niti se načitali, a platili itekako dobru članarinu. Ima takvih čitaonica u Novigradu,ohoho!

Mi sa čitalačkim stažem, mi staloženiji,čitali smo u svojoj čitaonici iste, pa i bolje knjige, po dvostruko manjoj članarini. No svatko se mora jednom opeći da bi, i na hladno, puhao.

Ergo, ovu našu prozva, baš glede i u svezi članarine, dični Vlatko, Pučkom, a sve druge Gradskim, ili štoviše, Sveučilišnim. U njih smo mi Čitači rumene kadulje zalazili tek povremeno, za prijeku nuždu, ali vjerni ostadosmo svojoj prvoutemeljenoj P.Č. Laco.

BIBLIOBUS

Bibliobus je otkrila, tko li drugi nego li, Korina. Jednu večer ona reče, kako ne bi bilo zgorega u marketu posuditi pet šest knjiga, da ih društvo čitatelja, polagano u sobama štije.

Budući da je posudba moguća samo uz minimalnu pristupnicu i  zanemarivu kauciju, ovaj je prijedlog objeručke prihvaćen i u praksi potvrđen kao dobro rješenje  za jeftino čitanje ukoso.

Ne znam tko me je otkrio, a pamtim jedne godine, zadnjeg dana, spuštao sam se s trećeg kata u prizemlje s dvije vrećice u rukama.

Nisam kriv, ali zveckale su.

Začuh jedan prigušen glas:

-To naš Joža vraća korice… -

AORIST U PUČKOJ

Jednog dana, jasno jednog mjeseca i godine, tko bi pamtio koje, navratih nakratko u Pučku htijući samo pročitati stranicu-dvije svoga domobrana Jambreka.

Za stolom desno ( a baš vam je svejedno desno ili lijevo), sjeđaše mi prijatelj veliki čitač, kojem bi, da mi je dano, udijelio Red vitezova okruglog stola.

Bijaše s društvom,što starih, što novih članova.

Po složenim knjigama i knjižicama na stolu, zaključih da se dosta toga pročitalo. Bijaše tu poporilično domaće i inozemne literature.

Pozva on mene da se pridružim književnom kružoku, a kako bih odbio bibliofila par exelance. 

Sjedoh ja, sa svojim domobranom u ruci, a prijatelj, kako bi mi učinio više mjesta, podiže se…

U zao čas. Koljenima o stol zapeo, stol se s njegove strane poput Titanica na drugu nagnuo i - rasula se poglavlja i stranice uzduž i poprijeko. Jasno i po njemu.

A on? Ni da trepne: rukom otrese  štivo i pepeo sa svojih hlača u ritmu aorista: h, n i š t a, n i š t a, smo, ste, še !

I sve bi kao prije. Poravnao Mirko knjižice po stolu, prikupio naslove i pokoje slovo rasuto, svak se svoje stranice prihvatio i ništa.

Gotovo. Dosta.

A što biste vi- još?

ENCIKLOPEDIST

Jedne prelijepe novigradske večeri krenuh stazom uz more. Idem tako, i onako, za sebe, krasnoslovim potiho: “Dobrovečer more… more zlato“. Odmah znate, barem odoka,  i koliko je bilo sati.

I tako “ja k moru, more k meni“, a prema meni ide prijatelj, stari okorjeli, latinist, pun Cezara, Vergilija, Plauta… ide i onako više za sebe, bez veze ponavlja latinske zamjenice:“ Hic, haec, hoc..hic, haec..hoc !“

Čitač stari, napustio Pučku tek, pošto je primijetio, da već uru u njoj sjede samo on i knjižničar Mirko.

Zasta on, i na upit je li štogod biranog čitao otpovrne tečno :

-Gazo…phy…laci…um, seu la…tino-Ily…rico…rum ono..matum aera..ri…um !  Skoro cijelu Ilustriranu enciklopediju za odrasle.

Ode on sa svojim Didroom, a ja s morem- što se meni pentra.

JOGURT REVOLUCIJA

Bila jednom hit pauza, te pozovem ja batik Branku u čitaonicu.

-Kamo?- pita mene Branka neznalica, koja još o P.Č. nije imala pojma.

-U čitaonicu!

Prista ona, pođe za mnom, a ja pravac…

-Čekaj Joža, jesi ti lud, pa to je gostionica?!

-Opa, sad ćemo se još i vrijeđati. Zar?

Puca Branka od smijeha, puca meni prsluk, naručih ja sebi domobrana Jambreka, treću stranicu, drugi put, a kavalirski priupitam Brankicu što bi ona rado pročitala.

Grcajući od smijeha, odbi Branka ponudu, i uzalud joj Mirko tumačio da ima  ovdje i lakog štiva,i lektire,i šund literatute poput raznih cola i sokova… Badava, Branka sve odbija, ali joj je P.Č. čisto zgodna i ambijetalno i  idejno.

-Ja ću- reće Branka, otirući suze smijalice, -ja ću- i poče po torbi tražiti, da bi napokon izvadila,  da oprostite čitači- voćni j o g u r t !

-Ohohooo,- primjeti dobro knjiž. Mirko, gđa čita Politikin zabavnik !?

-Čista jugurt revolucija- pridodah ja i okrenem slijedeću stranicu.

NAŠ JEZIK KREATIVNO-LAKONSKI

Kako smo se samo mi odrasli jedinstveno sporazumijevali:

-Znaš?

-Znam.

-Hoćeš?

-Hoću!

-Može?

-Mora!

 Tako bogat, sadržaj rječnik, godinama je povezivao Borisa, Jožu, Žužu, Davorku, Štefa, Vlatka, Sonju, Korinu,Damjana, Irenu,Zdenu, Vesne, Thea, Marijana…

 Tako nas je učio i naučio Mirko. Tako smo se u dušu poznavali.

JEDNA  VESNA GLUMILA TOMICU

Godinama iz Zagreba, s proljeća, put Novigrada kretalo je uvijek nas desetak.

Samo(!) sedmero iz Samobora, mojih kolegica i kolega bijahu među voditeljima u Novalji, kasnije u Novigradu, što mi je uvijek na diku .

Spomenuti Tomica,Vesna scenska i Vesna plesna, Nada jednom batik, drugi put grafika, Marijana, novinarska, Mirjana lutkarska,  i -Ruža kao Ruža. I ja osmo prase.

No u naslovu nešto drugo piše.

Mojoj suputnici piše se isto, kao i Tomici. Nisam ja kriv, iako sam uprskao, sama si je kriva što me poslušala.

Kao i prvoj sličnoj priči, lijepo Mirko savjetovao autobusnu liniju koja vozi izravno iz Zagreba pred  novigradsku školu.

Osim toga, tom će linijom, vjerojatno, i  ostali iz Zagreba.

To je u redu, ali ja imam svoju ideju. Mislim da je puno, puno bolja.

Ovako: autobus iz Zagreba polazi za Novigrad točno u 15 i stiže negdje prije 22.

Po meni kasno polazi, još kasnije stiže. Predložim ja Vesni da mi krenemo put Rijeke točno u podne, pa ćemo na Žabici zasigurno uhvatiti neki autobus za Umag, Novigrad, ili bar Poreč.

Po mojoj, genijalnoj, zamisli mi bismo u tom slučaju bili u Laguni oko 18 sati, znači još prije večere.

I ona posluša.

I krenusmo.

I zaista u Rijeku dođosmo oko 15 ! Divno !

-Jesi li vidjela !

Ona šuti, a što će. Skoknuh ja do službe informiranja i - vratim se sav pokisnuo. Ona i dalje šuti, a što će, ali sluti.

Imala je pravo: nema niti jednog autobusa za Novigrad osim onoga(!) koji iz Zagreba polazi u 15, a u Rijeci je u 18,30.

Dakle onaj isti kojega mi Mirko predlagao, onaj isti, mi  moramo sada ovdje čekati puna tri sata.

Nu, nije ni to, najgore, pokušavam joj vratiti raspoloženje.

Što je tu je: čekali smo i dočekali onaj izravni.

Tek tada smo se uvjerili da čekanje na Žabici nije ono najgore, da i od najgorega gore ima - a to je dupkom pun autobus iz Zagreba.

Jedva, uistinu jedva se ukrcasmo. Štoviše malo je nedostajalo da nas i ne prime unutra. Mene sigurno ne bi. Stajali smo do Novigrada na dvije noge. Svatko na jednoj.

Šećer na kraju: baš tog puta nosio sam, uz osobne torbetine, i dodatni teret,promidžbeni materijal za Novigradsko proljeće. A bilo toga podosta: nekih dvije stotine plakata, četiri stotine prospekata. Dosta. I previše. 

Zato je Mirko rekao da s tim teškim materijalima ( koje je doniralo Narodno sveučilište iz Samobora) krenemo direktno.

Zato nas je jedva jedvice na Žabici u autobus primio.

Zato je Vesna šutjela sve do Novigrada, i kasnije jer očito je predmijevala da meni- nema pomoći.

SPOMEN OBILJEŽJE

Negdje oko- circa 22 sata (jasno uvečer) eto Borisa, eto i mene. Zaiskri žaruljica:

-Boris, može sutra ?

-Može, ali kada, u koliko sati?

-Točno u podne?

-Dogovoreno, a što?

E, sad je to to.

Stoječki, u Sveučilišnoj knjižnici, Boris se drži lektire kao pijan plota, ja s domobranom Jambrekom.

Objašnjavam mu u tri poteza  što bi trebao on učiniti, a on ni pet ni šest, reče da mu je sve bistro. Pije mutnu borovicu i bistro mu !?

Naplesana djeca pošla u postelju, odmah za njima i odrasli. Još samo dežurni hotelskim hodnicima hoduckaju i tu i tamo pokuckaju na vrata požurujući, uz laku noć, one prerazigrane.

Odoh i ja, jer moje je vrijeme za poći na spavanje poodavno prošlo.

U svojoj samoborskoj svakodnevici to je negdje odmah po dnevniku. Ustajanje, već godinama i godinama u jedan, jedan i pol po ponoći. Pa nekoć: kuc…kuc…, a u novije vrijem tip… tip po tipkovnici.

Znači večeras bit će spavanja u vrh glave jedno tri sata. Ako.

Stojim ispred vrata od dizala. Ja bih gore, netko klizi dolje. Žuža. Hvata me pod ruku, poziva barem na jednog cankara. -Jok,- ne dam se, oči su mi kao cankareve šalice.

Tek joj usput, kao i Borisu, rekoh da je ujutro čeka dodatni radni zadatak.

-Divno, a rok?

-Točno u podne. Laku noć!

Vidi da sam za ništa, ništa više ne pita, mahne- i ja pravac do sobe 3oo. Ona svojim cankarošima. Na još jednu.

Boris je drukčije posložen. Ja u postelju, Boris u  školu, u radionicu.

Počešće sam radi , a ponekad pridruži mu se i pokoji radoznali noćobdija.

Tako i ove večeri ode Boris u školu, a što će biti, vidjet će se ujutro.

Laku noć!

  

Zora puca, bistri vidici pucketaju uokolo, a ja zorim oko šest sati pred školom.

Jasno, prema dogovoru, Boris svoje učinio.

Na velikoj zidnoj plohi, lijevo od ulaza u školu, visoko postavljeno nešto što još sinoć ne bijaše tamo; nešto prekriveno nečim nalik na ne(i)kakvu zastavu.

Oko osam i pol eto ranoranilaca. Odrasli(le) u P.Č. listaju cankara, djeca žvrgolje, a vidi im se u okicama da je sinoć, makar samo do 22, bilo plesa u izobilju.

Ulaze jedni i drugi u školu,jer radionice rade dvokratno, ali uvijek s točnim početkom: u 9,00  i u 16 sati.

Zamislite nitko ne primjećuje ono gore visoko, šareno, pokriveno. Ako netko možda i primijeti,ne obraća veću pozornost. Pih!                         Sic!Slušaj ti što si u sobi 3OO  u sitne sate kuc-kuc,a u sobi 3O2 Mirko hrk-hrk,a usredini ja  cijelu noć ni oka sklopiti – nego … kreativno,bolje da ne pričam.A sada ti nastavi (Vlatko  zna i prešuti). . .

Prolaze, ulaze u svoje radionice i počinje  crtanje, pjevanje, sviranje, plesanje, glumljenje, recitiranje, stihoslaganje.

Tako dok svi radoholičare,ja pred školom smišljam detalje za dogovoren termin: točno u podne.

Boris je svoje načinio, ne može biti nego li dobro, iako je još zakrito, a Žuži sam u prolazu  na dlan stavio jedan A-4 s predjutarnjim kiticama. Samo je namignula i nestala u gromoglasju glasova i zvukova svoje radionice.

Znao sam da će, kao i uvijek biti tip-top.

Davorka mi nije problem.

Štef, Korina, Vlatko, Ines I. i Ines II. ( a obje su prve), Branka, Anita I. i II., Marijana, Tanja, Tatjana, Nataša, Jadranka… ma sve je pod kontrolom: ništa ne znaju, znači bit će na najvišoj razini. Rekoh, znamo se.

Eeee, ali ide mi Margarita. Žurna, nasmijana, vedra, raspoložena.

Oduševili su je predhodni dani: djeca, voditelji, rad.. Sve.

Kad bi znala što je čeka točno u podne, radije bi podne preskočila.

-Jutro! Bok!

-Bok Joža! Sve u redu?

-Sve! Nego, Margarita, pa zar si se tako za svečanost skockalaaaaaa?

Ovo “a“ produžio sam u dugo postojano.

Stade. Zastade, začudno me pogledavši kao ono: što nije u redu?

Imala je pravo,bijaše damski ležerno odjevena, u bojama sva usklađena, ali u jeans hlačama.

-Oprosti, nije li to malo prenesvečano za svečanost u podne?

-Kakva svečanost? Koje podne…?

-Paaaa, ovaj , onaj, vidiš ovo gore…

-Joža, što je to?

-Paaaa, ovaj, ploča….spomen obilježje na obljetnicu radaaaaa Škole…

-Maaa, kakva ploča, o čemu ti to?

-Sinoć kasno stigla iz Rijeke. Eto, nisam imao srca buditi te u pola noći.

 No,što je tu je. Tu je ploča, domar “prišarafio“, a ti bi trebala u podne uz malu, prigodnu  svečanost ploču otkriti.-

Da je do kraja ne isprepadam, dodah kako ne treba ništa posebno, više onako spontano,ali ipak riječ dvije o darovitosti uopće…o darovitoj djeci, o  radosti stvaralaštva…. i tako.

Za to uistinu ne treba dvodnevna priprema.

E, sad se dama malko naljutila. Osjetih to u tonu:

-Znaš,Joža,što, bez obzira na tvoje razmišljanje, ovo ne može biti improvizacija.

 I sad, tu su djeca, tu su voditelji, tu su na koncu i hospitanti. Ne, to ne može samo tako. Čekaj…koliko je sati? Opa, za petnaest deset. Dobro, pokušat ću tu tvoju, ili vašu brzopletost kako-tako spasiti.

E, Joža, Joža…,dobro da mi nisi rekao pet  do dvanaest.

I, pomalo ne baš sretna mojim ravnodušjem, klimajući glavom ubrza prema zbornici. Sad ću i ja priču ubrzati.

Vidio sam kako kraj mene žurno prođoše školski domar, i vozač ujedno, i Margarita u brzohodnom dogovaranju. Jasno, meni je u prolazu ,onako dobroćudno prstom priprijetila ili bolje rečeno prigovorila za vremenski tjesnac i nepriliku u koju je dovedoh svojim “lako ćemo“.

Brzam.

U dvanaest do dvanaest eto meni, nama, Margarite.

Ee, sada rifle suknja zamijenila, pa, ako se ne varam, i frizura bi primjerena zakazanoj svečanosti . No,nervoza bi očita.

-Kako ćemo, što ćemo, tko prvi, tko drugi… kojim redoslijedom…?

Ja mrtav hladan poput domobrana Jambreka, smirujem je, tvrdeći da je sve pod nadzorom, da će sve biti u redu.

I bilo je.

Točno u podne izađoše pred  školu svi daroviti učenici ( brat bratu, njih tri stotine) svi voditelji, svi hospitanti i,Bože moj, svi ostali.

Sve je bilo postavljeno ( tko li samo postavi ?) govornica, mikrofoni itd.  itsl.

U predvorju, Margarita još uvijek klima glavom kad prođem mimo, a sad nije mogla ne upitati me kamo ću ja u školu, a svi pred školom, a dvanaest tek što nije.

-Bez brige ,evo mene.- smirujem je- točno u 12 , prema dogovoru ti samo rekni    riječ dvije, onako prigodne, svečarske, a ostalo, pošto se osjećam djelomice krivim, ja ću izvući.

I pravac u tajništvo i kraj zbunjene Ljerke počeh kopati po košu za smeće.

Uzeh šakohvat bačenih omotnica, ponešto papira i trk na svečanost.

Uistinu mogu reći da je Margarita bila kratka, jezgrovita. Poticajnim je riječima darovitim mališanima izmamila spontani pljesak.

Potvrdim to i ja glavom i osmjehom, a na njeno pitanje što i kako dalje, rekoh neka samo stane ispod ploče i čeka moj znak.

Jasno, opet malo klimanje glavom, a ja ravno na mikrofon.

Digoh ruku, sve se stiša, ja ni pet ni šest, najavim čitanje par pozdravnih telegrama koji pristigoše s raznih strana. Dakle, ne sve ovo u ruci, nego tek manji izbor, pošto im pokazah corpus delicti cijelu hrpetinu.

Tada započeh čitati ( jasno napamet):

-Ovo je iz Ministarstva. Čestitamo obljetnicu rada škole…. itd. Lijepo!

  Jasno prolomio se pljesak.

-Ovo su nam uputili izzzz županije. Draga djeco i voditelji….Potpis.  

  Pljesak ponovno.

-Ovo je iz grada Novalje. Čestitamo-….Krasno!

  Pljesak, nego što!

-Sljedećiiii, da vidimo. Opa: evo pozdrava i čestitke iz Pule. Poštovani….

  Normalno pljesak.

-Pazite, pazite! Ovo stiže iz Budimpešte od, da vidimo, Državne zajednice za skrb od darovitoj djeci. Pokušat ću pročitati izvorno. Dakle: -Horgoš egiz unapet harum šenjoš espelet uram tanjišta…

 

Ovo je poprati snažan pljesak, iskrice u okicama, ali i već pokoji smjehuljak.

-Iz Praga od Udruge za kreativnu mladež. Pišu ukratko: Dorogi pani e panička, deca nadarovita. Vorodno pozdravi od daničko  itd.

  Pljesak, smiješak.

-Iz Sofije potpisuje direktorica Zavoda za darovitu bugarsku mladež, Svetlana Kirilova. Između ostalog: Bila vam rabotata so decata na osobito raduvanje itd.

 

Pljesak, ali primijetih u očima ponekih trunku nevjerice, pa sam se, sam sa sobom, dogovorio da skratim dok je vrijeme.

Stavih poštu iza leđa, okrenem se  Žuži dam znak, istovremeno otposlah signal Margariti da povuče vrpcu.

Povuče ona, šarena tkanina zaleprša, ploča bi otkrita uz gromoglasje Žužinog zbora koji je zapjevao himnu.

U prvi trenutak bijahu u čudu nazočni budući da su se umjesto “stava mirno“ Žužini slavujčeki uhvatili  za desno uho.(!?)

Treba li reći da je riječ o prigodnoj himni, o tekstu kojeg su daroviti glazbenici dobili negdje oko 10 sati, dva sata prije praizvedbe i to s dva zadatka:  uglazbiti i naučiti pjevati. I uspješe! Jasno. Pa zar nije Žuža rekla da nema problema.

Budući da je te godine zajednička tema bila “Od uha do uha“ i himna je bila tematski obojena. Koliko se stihova sjećam zapisujem ih:

Ej, odrasli, nedorasli

bolje da vas nije,

mrkogledi mrko gleda

mjesto da se smije.

itd.

No pustimo sada pjesmu, vratimo se ploči. Tja, ništa. Bijaše to Borisovo noćno remek djelo: prešpricao ploču stiropora tako da je mramorom postala.

Zatim na njoj upisao : U ovoj zgradi utemeljen je godine 1989.  C.K.L.K. T.D.R.S.Z.

Što to znači? Pa ništa, kao obično. Jednostavno duhovito sa svrhom da isprovocira znatiželjnu, izmami smijeh, podigne raspoloženje na treću.

Djeca radosna, odrasli pucaju od smijeha ( kako ne bi, kad su bili na početku itekako ozbiljni i dostojanstveni).

Davorki pao kamen sa srca. Možete misliti ravnateljicu koja nema pojma što joj je na školi, što se događa pred školom, a kad ono - živa smijurija. Tako je Joža i ravnateljici savio ravnalo.

Boris zadovoljan, Žuža grli dječicu, djeca pjevaju himnu treći  puta ispočetka.

Prihvatiše je sada i ostali, te s pjesmom i smijehom na usnama, krenuše na objed.

Margarita? Ne skriva oduševljenje, nakon svega, unatoč svemu što je prethodna dva sata proživjela. Smije se razdragano, pjeva s djecom, a meni samo kažiprstom priprijeti:

- E, neće me više prevariti!-

-Samo neka si misli,- mislim si ja, - čitat ćemo se još, bez brige.-

Gotovo. Ako vam nije smiješno, to je zato što niste tamo bili, a ja ne mogu pisanjem nasmijati. Jedino da vas škakljam po tabanima.Perom ili kistom?Opet ste na istom!

 SPOMEN OBILJEŽJE U P. Č.

Negdje o trećoj obljetnici utemeljenja P.Č. ( a tko bi čekao petu), odlučili Čitači rumene kadulje postaviti spomen obilježje in loco. Ovog puta angažirao se samo dvojac bez kormilara: Boris + Joža. Boris izradio, obradio,  “pobrusio“ i na kraju “uklesao“ Jožin tekstualni predložak. pa umjesto da sad knjizi kradem retke, jednostavno ću prepisati prigodničarski, svečani tekst s ovog spomen obilježja:

_______________________________

PUČKA ČITAONICA

zaslugom velikih čitača, vrlih knjigoljuba i časnih šaloljuba, ova Čitaonica bi utemeljena,

kako bi svekolikom, dobrih knjiga žednom puku, pružila utočište, pribježište i odmorište, u trenucima podignuća i posrnuća, svejedno;

kako bi  poticala prijateljstvo u dobroj riječi, naumu i djelu;

kako bi bila lučonoša naraštajima u borbi za kulturni boljitak i probitak pojedinca i naroda;

kako bi bila  svjetionik stvaralačko- brodolomnima, putokaz zalutalim bezidejnim ovcama  koji će svi, svatko prema svojim darovima, slijediti svijetli primjer

njenih začinjavaca.

Imena njihova neka budu trajni memento vinum de vitae mnogima.

Oni su sebe ugradili u temelje ovoga, gdje si sada ti :

Tito Piovlahovich, stožerni brojnik,   Joža dr Udeus, domobranski čašnik,

Boris R. Oce, djelatni raku  meštar,    Štef dr. mr. sc. Krasnoslovnjak,

Mirko t. pl. Odorić, glavni vizitator         Miroga Vran, stolni prebendar,

Dr Avorka Par. Mač, dopisna članica,     Marijan- Šime g. kakademik,

M.i Lan. Schop, kakademici,                    Vesna, barunica Chesto,

Lazo Ban i Chevich, veleposlanici            Ranko vitez od R. Umora,

Mate Karizmatik, ilustriss.dom.               Mirja Nažužić, grofica castel del Mursa,                          Vlat kao Maj,a la Pago

S. Onja Plesajeva od Tihog Dona,            Theo de Canconjere od Pleksi Gllassa,

Don Jam Vasiljevski na kuku Rešt,         Esperaza Nadamec od Tobosa

Djurkas Irenjina, Bolšji teatar.                Vladjimir dr Orbica, pročelnik stola.

Smrt Fajruntu - Slobodno Napuni!

Ploču postaviše sami sebi za spomen.

Ljeta Gospodnjega,

MCMXC  I  NEKE

  

__________________________________

Znam, pitat ćete sebe ( ili se) , a možete slobodne mene ( ili me) gdje je ploča danas?

Nažalost, kako s harnošću postavljena tako s marnošću uklonjena.

Navodno ju je u vrijeme bezumlja uništila zadrta proflašistička organizacija.

IZLOŽBA KNJIGA

Ovu ljupku psinu domislio je dvojac  Korina i Joža uz svesrdnu logistoičku potporu Aleksovu. Aleks je Korinin sin, zaljubljenik u Novigradsko proljeće toliko, da bi čak ponavljao osmi razred samo da bude sudionik ovom divnom stvaralaštvu.

Uz to, a to je u ovoj priči najbitnije, Aleks je kompjutorski majstor nad majstorima. Sve što sam mu rekao, samo je glavnom potvrdno klimnuo, povukao se u jednu učionicu na katu, s hrpom pravih pravcatih knjiga i dao se na posao.

Korina pak, sa ženskim ukusom, mjerom i lucidnošću iza zaključanih vrata jedne učionice , urešivala izložbeni prostor.

Ja sam svoje gluposti, proširene Korininim biserima, Aleksu na stolu ostavio te se bacio na organizacijske pripreme.

Ustvari, budući da se nisam ufao Margariti išta predložiti, jer su još bile svježe neke uspomene, odlučio sam se na pričuvnu varijantu.

Jednostavno sam sastavio, otkucao , umnožio i kriomice od ikoga posvuda postavio plakate sljedećeg sadržaja:

_______________________________ 

Škola stvaralaštva

Novigradsko proljeće

VELIKA PRIGODNA IZLOŽBA KNJIGA

starih i najnovijih izdanja

hrvatskih nakladnika

Izložbu će otvoriti

g. Margarita, prof.

 u srijedu u 10 sati.

Posjetitelji će moći na izložbi knjige kupiti

pouzećem, za gotovinu ili se predbilježiti za pojedina izdanja.

Hvala na posjeti.

_______________________________

Bio je to upravo dan kada je poduzetna Davorka upriličila u školi stručni skup

ravnatelja osnovnih škola s područja istarske županije. Dakle izvanredno pogođeno vrijeme.

Vidjevši plakat, Margarita je pohvalila ideju postavljanja ovakve izložbe, nije se kolebala glede otvorenja budući sam joj, preko svojih tajnih kanala, dao do znanja da neće morati ništa govoriti, jedino da u 10 sati bude prva među prvima, koji će razgledati izložbu.

Točno u 10 skupilo se dosta,ali uglavnom odraslih, znatiželjnika, jer su djeca bila zauzeta  radom u svojim radionicama, a i obaviještena su da će moći izložbu u miru razgledati tijekom dana sve do 18 sati.

-Sve vas lijepo pozdravljam, pa izvolite pogledajmo zajedno što ima dobroga i novoga na ovoj izložbi - reče, raspoložena, Margarita.

Korina otvori vrata uz osmjeh dobrodošlice i srdačno:

-Izvolite!

Započe u tišini razgledavanje. Zujala je jedino Jozina kamera.

Knjige kao knjige: uredno posložene, naslovi uglavnom poznati…

Odjednom:

-Ma što je ovo?- ču se Margaritin glas - od kuda sad ovaj naslov ?-

Tajac, a zatim s druge strane začu se s početka tanki, a potom sve grohotniji smijeh.

Raštrkaše se posjetitelji lijevo desno, otkrivajući poneki nov naslov:

-Ajme vidite ovo!- zapijuče jedna mlada kolegica.

-Ma ča je ovo?- začakala učiteljica iz Zadra.

-Pa ovo je ludilo!- pridoda crnka iz srednjeg dijela dvorane.

-Joža, otklen ti ovo?- zaokruži pogledom, tražeći me, hospitantica iz   Slavonije.

Ja mrtav-hladan razgledam izložbu, tu i tamo podignem naslovnicu, začudim se, i uspijevam sačuvati mir i dostojanstvo.

-Di je Joža? A tu si!- otkrije me, s upitnim pogledom Sonja - ma lud si!- reče, a samo što se ne zagrcne od smijeha. – Šašavko, šašavi !-

-Molim?- priđem ozbiljno - što si pronašla?- pokušavam razoružati njenu dvojbu.

No dobro, naslućujete već kako je završilo. Vatrometom smijeha, oduševljenja i zadovoljstva, tako da Davorka, koja je na otvorenje zakasnila, nije imala prilike da se postupno nasanjka, već se samo pridružila radosti odraslih ,tek mahnuvši rukom uz široki osmjeh prozbori:

-Lud osta lud ! -

Čini mi se da je upućeno na moju adresu, mada, ponavljam za ovu jedinstvenu izložbu  na našim prostorima i šire, zaslužan je trojac: Korina-Joža-Aleks, mada bih Aleksa trebalo staviti čak na prvo mjesto.

Naime, on je tako vrsno preslikao, ili kako se to stručno kaže skenirao, naslovnice s tridesetak knjiga da su bili 100 % vjerni izvorniku. Baš sve pravo pravcato, i tip slova, i slika… Samo je znalački, kompjutorski, još uvijek ne znam kako, malo, malo izmijenio naslove, prema mom i  Korininom naputku.

Ovi izmijenjeni naslovi bili su izloženi zajedno s knjigama s pravim naslovnicama tako da se nisu mogli odmah otkriti. Stoga je i šetnja do polovice izložbe bila onako dostojanstveno ozbiljna. A onda kad je puklo, puklo je.

I prije nego li vam popišem dio “novih“ knjiga vrijedno je spomenuti i jedan biser koji je bljesnuo popodne, kada su izložbu došli posjetiti ravnatelji,  nakon spomenutog skupa.

-Šteta, baš šteta što nismo znali za ovo! Ja bih poveo svoju knjižničarku ,jer ona ima bolji uvid, što imamo, što nemamo. Ovako, ja mogu samo reći da je izložba dobrodošla, ali šteta, šteta, samo jedan dan. Da smo barem bili u pozivu   obaviješteni o njoj.- reče jedan naočit i vrlo strogo ozbiljan ravnatelj- na što ja slegnuh ramenima  kao :- Žao mi je, ali..-

Gotovo. Zatvaram i ovu dogodovštinu, a za vas, koji niste imali čast nazočiti ovoj izložbi, evo prepisujem dio tih ekskluzivnih naslova:

M. Marulić: Ljutita, Jur ni jedna na rit bila, A.Šenoa: Pijan Lovro, E.Kumičić: Zaluđeni svatovi, Gospođa Subrina, M.Lovrak: Vrag u snijegu, E.Remarque: Na zahodu nič novega (slov. izdanje), H.B.Stowe: Čiča Tomina kobila, A.G. Matoš: Utjeha Jose, Oko lavora, Nos tturno, M.Krleža: Gromobran Jambrek, T.Seliškar: Tužba Sinjeg galeba, E.Kastner: E-mail i detektivi, J. Sigsgaard: Robin lud, V.Nazor: Kurir hoda,

S.Femenić: Muž na ljetovanju, Z. Balog: Nevidljiva njiva, I.Ku-

šan: Đoko u Parizu, L.Paljetak: Mišovi na mačkato naglavačkito (mak.izd.), H.Hitrec: Seko, seko, R.-B.: Pustolovine tajkuna Minhauzena, 

POKVARENO DIZALO

Vjerojatno zbog vrućine toga dana oko podne sinula mi jedna sitna, pomalo pokvarena, idejica.

Dok su daroviti umnožavali svoje darove u radionicama , ja sam šećući uz more odšetao do hotela. Nigdje nikoga. Bez  dječjih glasova nesnosna tišina koja umara.

Na recepciji, Nataša, uvijek nasmijana mahnu mi u prolazu:  -Ča je gotovo?- misleći da će za mnom nahrupiti dvjestotinjak gladušića. - Ne, ne još se radi. Još pol ure. Ja, onako, poranio- ispravih unesenu zabunu u hotel.-

-Neka, malo odahnite. A je li danas pala kakva šala u školi?- pita, pa nastavlja dobrohotno- A ča niste ništa smiješnog djeci načinili?-

-Eto, nisam. Ima dana. Bit će- rekoh i popeh se na visoku barsku stolicu, pa na čudo konobara, ne naručih ništa.

-Ima dana-ponovih i njemu.

Mislim si ja ovako: pa kad ćeš se Joža uozbiljiti, do kada ćeš izmišljati ludosti i gluposti. Hoću jednog lijepog dana.

Ili, malo ranije.

Ne mogu, jer u taj čas zasvijetlila, u pol dana, smiješna žaruljica. Izvrsno!

To treba proslaviti!

Istog časa mahnuh konobaru znakom da sam se predomislio, a on odmah znakom odgovorio da sve zna.

I dok je on natakao u čašu ono, na što sam pomislio, ja skoknuh do recepcije i priupitah mogu li se poslužiti, na trenutak, pisaćim strojem.

Bože moj, kakvog li pitanja u uvijek gostoljubivoj novigradskoj Laguni!

Kuc..kuc…kuc.kuuccccc…kuckuc….kucccccc…kuckuckuc…Frrrrrrrrrrr. Izvukoh, a četiri, ispod valjka i zamolih, sto put ponavljam, preljubaznu

Natašu ,ne bi li mi otkucano umnožila na fotokopirki.

Pitati se mora, mada sam, dok sam lijevom rukom pružao predložak, već u desnu primio dvanaest otisaka.

Zahvalivši na usluzi i ponovnom osmjehu, otrčah u desno hotelsko krilo.

Za par minuta protrčah pored recepcije, prema lijevom krilu, pa stubama do najvišeg kata i dolje.

- Gotovo !- rekoh konobaru, i sam sebi nazdravih, jednim gutljajem, na

obavljenom poslu.

Nije mu bilo jasno što je gotovo, ali kad ja kažem da je gotovo, onda valjda je. Stoga, samo ponovi moju:

-Gotovo, za danas! -

-Kakvi gotovo? Tek počinje- odgovorim.

Čujem glasove. Evo djece.

-Bok Joža!

-Bok djeco!

-Ćao Joža !

-Čao! Jesmo dobro?

-Jesmo !

-Neka. Neka.

-Zdravo Jožaaaaa!

-Ooooo zdravo ! Jesmo se naradili! Jesmo li umorni ?

-Ma nismo!

-Neka. Neka.

Evo i  odrasle čeljadi. Opet pozdravljanju ,ni kraja ni konca kao da se nismo u pol dana vidjeli pol stotine puta. Ali neka, to je lijepo, običaj u Školi stvaralaštva: -Jutro! Jutro! Dan! Dan! Bok! Bok! Ćao! Čao! Noć! Noć!-

No vratimo se mi u prezent. Sjedim, poput barske ptice, na visokom stolcu i jasno vidim naprijed cijeli lijevi hodnik. Nu, poput pravog kauboja u velikom zrcalu vidim i sve iza sebe. Ništa mi ne može promaknuti, a iznenaditi pogotovo.

Nekako mi klinci sporo danas kreću put blagovaonice. Pa jasno. Što?

Samo polako.

Promiču ipak. Nu, ne baš veselo kao malo prije. Više kiselo. Prisluškujem žučne i pomalo srdite komentare. Opaaa.

Evo i dvije kolegice. Kao pokisle. Prođoše mimo mene, te samo uz limunkasti osmjeh slegnuše ramenima.

Aaaaa tu smooo, mislim ja. Neka. Neka.

Oooo, evo i Nade. Kao uvijek stiže među posljednjima iz radionice. Ruke joj sve batikaste do lakta. Pucnu palcem i srednjim, u znak pozdrava i vedra (Bože moj, pa nikad na njoj ni trunke umora) krenu ulijevo hodnikom. Pratim.

Stade. Čita. Čita. Kako bijaše sama, vidjeh da nešto, za sebe, u sebi, zausti, mahnu rukama u znak sitne srdžbe te  nestane na stubama.

Izdaleka maše Margarita. S obje ruke. Znači i danas je bilo u školi radno i radosno. Plodonosno. To ju je uvijek radovalo. A ovo što je čeka, nisam baš siguran.

Gledam u zrcalu. Stala. Čita. Čita. Podiže ruku, i ne baš sretna, prođe prstima po kosi, te nesta na stubama.

I tako redom: izredali se Žuža, Sonja, Irena, Štef, Teo, Jadranka, Valentina, Ines I. i Ines II., Branka, Vesna I. i II. , i sva djeca redom.

Otišli svi na objed. Pošao i ja. Svi, svima, dobar tek prizivlju, no između toga vidim i prisluškujem jedna te ista tema za svakim stolom. Neka.

Stiže i Davorka. Mahne svima rukicom, pravo Margariti za stol i nešto onako na kratko popričaše.

Vidjeh po gestama i mimici da baš nisu sretne. Pače, iznenađene iznenađenjem u hotelu. Po pokretu pročitah Dovorkinu završnu: ona će to srediti odmah nakon objeda.

E sad, tu je već postalo opasno. Jer, dok ja uživam u grah salati i razmišljam, ona, kakva je, ona će pravo na recepciju, pa do direktora pa …

Onda pa-pa moj projekt!

Stoga, da preduhitrim njenu riješenost da sve odmah riješi, priđoh joj k stolu, sjedoh i rekoh otvoreno, iskreno što je i kako je.

Da ste vidjeli to lice, taj divan neponovljivi izraz! Poput leopardice.

Spustila je žlicu, pogledala me. Srećom još je bila pri juhi, inače bi joj riblja kost u grlu zapela.

Pogledala me, zavrtjela očima, uzdahnula, a potom… puče smijeh kao da sam joj ispričao najbolji o Sulji i Muji.

Brzo uze čašu vode. Pogleda me i reče samo :- Pa ti si zbilja blesav!

-Jesam, što mogu, ali te molim, u ime svega i svačega, ne poduzimaj ništa do  sutra ujutro.

Dada ne bi bila Dada kada ne bi dobro dobrim prihvatila.

I bi popodne tog dana.

I bi večer.

I bi noć.

I bi jutro sutradan.

Kad su se sutradan vraćali iz škole  svi,  i djeca i odrasli, išli su s dosta upitnim licem pored mene.

Odjednom s obje strane hodnika  cika, radost, galama, kao da se proslavlja nečiji rođendan.

Kako i ne bi: dizala su proradila. Popravljena! Popravljena! Rade!!!Rade!  Voze!  Voze!

Zaružila dizala s obje strane hotela. Opet se djeca potrebno voze i nepotrebno vozikaju, a ja, ja sam im priuštio čitavo jedno poslijepodne, čitavu večer, čitavo jutro rekreaciju, zdravlje: cipelliftom od prizemlja do trećega kata; ja sam dizalo “pokvario“ i “popravio“.

Kako?

Jednostavno sam, ono jučer u podne, kada je zažmirkala žaruljica nakuckao nam pisaćem stroju:

_________________________________

Važno upozorenje !

Dizalo je u kvaru. Pokušaj vožnje na vlastitu odgovornost.

Uprava hotela !

__________________________________

Ujutro sam, u cik zore, dizala  “popravio“ još jednostavnije: skinuo sam papire s ulaza u lift. I čiča miča, gotova priča.

E, nije: direktor hotela kad je čuo za moj lift-obrt obećao me do kraja Škole častiti. I održao čovjek riječ.

A ja izdržao.

POOŠTRENE MJERE SIGURNOSTI

Pa ništa naročito. Ništa neobično. Donijeli smo jednog dana na užem “tijelu“,znači Boris i ja,  jednoglasno odluku da  treba, poradi sigurnosti djece i odraslih, načiniti jednog dana, strogu provjeru, svake osobe koja ulazi izlazi iz škole, kako bismo ustanovili ne nosili tko sobom kakav oštar, tupi, ili bilo kakav metal u džepu, torbici, ili ne dao Bog, u cipeli.

Boris je preuzeo obvezu nabavke , bolje reći posudbe, najsuvremenijeg aparata za kontrolu- jer su inače to uistinu skupi aparati.

Ja sam pak trebao educirati ekipu za nadzor.

Obojica smo, svoje obveze, kvalitetno obavili i - dan D je osvanuo.

Ne malo se iznenadiše djeca i odrasli kada su, pri svakom ulazu u školu ili izlasku, bili podvrgnuti ispitivanju s SIPRX aparatom stojeći na vlažnom spužvastom otiraču.

Istinabog, sve je prolazilo brzo i  u redu ,jedino što su se oko 9 i 12,30 stvorili malo duži repovi, odnosno čepovi pri ulasku i izlasku.

No svi su shvatili i prihvatili ovo kao jednu nužnost  za njihovo dobro i nitko nije prosvjedovao.

Tek, tu i tamo, dežurni su učenici uljudno zamolili, koje dijete i odraslu osobu, da pođu u stranu na pregled. Većina je, ponavljam, stala na otirač, jedan bi učenik prešao tzv. promatračem od glave do pete, aparat bi na stolu dao svjetlosni i zvučni signal da je O.K. i - idemo dalje.

Dobro, sve vam je jasno osim skupocjenog aparata.(?)

Pronašao ga je Boris u kabinetu za fiziku: nekakvu aparaturu, bogtepitaj čemu služi, ali  kucka i zvrči; jednu šipku; pa na nju nekakvu manju “ispitnu ćeliju“; pa  aparatić tko zna kakav, koji malo češće svijetli zeleno,  tu i tamo (kad naštimamo) crveno. I tako.

Ali, sve je to izgledalo toliko uvjerljivo da su, eto, u to svi  povjerovali.

Posebice je bio uvježbana ekipa za ispitivanje- tako da u ni jednom trenutku nisu izgubili na svojoj uvjerljivosti i stručnosti.

No, poslije podne nismo smjeli ponoviti štos. Već za ručkom bili smo pročitani.

Ali, što se kaže, dobrog raspoloženja dosta i za jedno prije podne.

                  OPROSTITE, DOBAR TEK

-Dobar tek, oprostite, evo me- sva zadihana Ines (jedna) dojuri do stola gdje je  Margarita, sa žlicom zahvatila, krepku zlatnožutu jušicu,- trebali ste me?-

-Khm, hvala. Trebala?  Ja? Ne!- odgovori ljubazno Margarita spustivši žlicu u juhicu da se još malo dogrije.

-Ali piše da Vam se javim u 13,15 ?! Možda zabuna?-

-Vjerojatno, - nasmiješi se Margarita,- ništa, ništa. Dobar tek i vama.-

  Krene Ines k svome stolu, vadi iz džepa cedulju, čita, ne razumije, sleže

  ramenima i učini  najpametnije: ode birati objed.

  

  Drugu, treću žlicu jušice kušala Margarita, kad  i ne gledajući ,oćuti nekog pored stola. Spusti žlicu, a  Anita, sva u nedoumici bi-ne bi, otpoče:

-Dobar dan i dobar tek! Evo mene. Mislim da sam točna.-

-Da, kako ne, kao uvijek. Što ima novoga? - dobrohotno će Margarita.

-Ništa naročito, sve je pod kontrolom, samo sam došla po pozivu…-

-Kakvi pozivi ? Za što? - zainteresirano će Margarita- možda Davorka zna?-

-Piše u 13,20!- ne da se Anita smesti.

-Gdje?-nejasno Margariti, a juha se hladi.

-Tu! Kod Vas!-

-Ahaa, može dapače, samo sjedi.-

  Anita pomalo zbunjena, ne zausti ništa više, zahvali na ponudi, stavi torbu na stolac i ode izabrati predjelo.      

   Tek što ona od stola, eto Nade k stolu. Četvrta žlica ponovno u tanjur. Osmjeh.

-Dobar tek, ispričavam se ,sva sam od boja. Možda kasnim…? -

-Ma ne, ni govora, tek je počeo ručak. Ima vremena  do 14,30- smiri Margarita.

-Da, ali tu piše u 13,25 da Vam se javim?!-

Itd. Itd. Tako njih šest u razmaku od 5 minuta:-Dobar tek, evo me...-

Zbunjeni ovi koji dolaze, pomalo sve zbunjenija Margarita, ali već nakon

četvrtog, pogotovo petog slučaja - baci ona pogled prema meni. I prst.

Odmah zatim pola dvorane zapiljilo se u Irenu koja je s ceduljom davila nikog drugog do li šefa blagovaonice ! Tako joj pisalo ! 

 

Ovu psinu sam dogovorio sam sa sobom. Sjedeći u Davorkinoj sobi, kako ne bih dragom Bogu krao sate, a kamo li dane, uzeh točno “osam a četiri“ i umetnuh u osam omotnica. Jasno da sam pri tomu na papire nešto napisao. Pa nisam lud staviti čist papir u omotnicu. A vidiš - nije ni to loše.

I sada,nisam ja pozvao dežurnog učenika da pošiljke raznese na određene adrese, jer bi oni, koji pismo dobije, možda pitali tko šalje, a onda , onda bi stvar propala. Ovako sam uručio pisma ozbiljnoj tajnici škole, Ljerki, a ona je predala dežurnom učeniku. Na taj način ja sam bio postrance i štos je morao upaliti.

Ovog puta sam u prve redove gurnuo one koji su previše bili radom u radionicama zauzeti, pa sam ih htio malo relaksirati.

Na papiru je pisalo vrlo kratko, ali slatko:

                                   Molim vas da mi se javite u 13,15 za vrijeme

                                    objeda. Zahvaljujem, uz pozdrav!

                                                                                 Margarita

Jedino možete pitati gdje je  Vlatko. Vlatko? Pa, njemu nisam napisao da se javi Margariti, nego da bude u 17 sati u Domu zdravlja . I bio je, i to dobrih pola sata sjedio u čekaonici.

JELOVNIK

za večeru dobrodošlice na

Novigradsko proljeće

aperitivi                                               

kreativna  loza                                         restani učitelj u umaku

mentorska tropica                                    Vlatko lešo

kexs na ex                                              Theo  jeo rižoto

bankarski krach                                        biftek “pravopis»

jajčani šampon                                         ravnatelj na žaru

šeri darling                                              mentorski zubatac

                                                              tajničke izmaglice

hladna predjela                                       

                                                              salate  

Davorkini naresci                                      salata od miješanih mišljenja

birokratska hladetina                                 stručnotimska s masl.uljem

sir trampist                                              damjanasta sazelenim paprom

EdiEVA sardine                                         zasukani rukavi s češnjakom

stega  na kiselo                                        zelena cikla

plaća na oko                                            

                                                              slastice

juhe

                                                              prosvjetne mrvice

juha od pakosnih jezika                             Sonja torta

Jozina bez ičega                                       Žužini piškoti

literarna s trgancima                                 Irenina palačinka 

daroVITA  domaća                                    Marijanove  rolade

Plesna juha                                              Ines baklava  

                                                             

glavna jela                                              

                                                           

sastanci a la vild                                      pića

mućkalica na naš način                            mirogojček

grah Tiberije i Gaj                                   domaći tudum

batik na gusto                                         Rinfuza istarska

Borine smicalice                                       Proračunski delanec

Lidrano u sosu                                        Grom iz vedra neba

Borisroce s prilogom                                 Veli Joža

ide mi na jetru                                           

“raj na zemlji” za 1 obitelj                            

                                   oslobođeno od  PDV

Ponuđeno gladnima maštovitog rada, a sitima svega svagdašnjega

godina X

POL ODOJKA POLA JANJETINE

Od kada je Novigradsko proljeće prigrlilo Ministarstvo prosvjete i športa RH, za što velike zasluge pripadaju gospođi Margariti ( prvi put umjesno atribut na pravom mjestu!), Školu stvaralaštva pohodiše mnogi uglednici, poglavito vodeći ljudi iz Zavoda za školstvo iz Zagreba. Riječani nas pratiše sve od Novalje. No, dobro.

Bijaše sada Joži divna zgoda da se pokatkada našali i ovim uglednicima.

Bilježim jednu malu šalu koja je ekspresno smišljena i navrat-nanos ostvarena. Začudo, kao uvijek pun pogodak.

Negdje oko 16 sati opazih u školi poštovanog gospodina kako zadovoljan viđenim u pratnji Margarite obilazi radionice.

Iako se sretosmo odavna i to baš u Novigradu, prvi put eto njega u novoj

visokoj ulozi. Srdačno se pozdravismo, izmijenismo riječ dvije, na što on

izrazi želju da skokne do Lagune ostaviti stvari i malo se osvježiti od puta, pa bi

smo se ponovno vidjeli u školi oko 18 sati. Dapače.

Ode on put Lagune, a ja pod hitno poiskati Borisa.

-Može?

-Mora!

Sve bi dogovoreno. Skokne Boris do kostimografske radionice i ponovi

se dijalog s Tanjom u tri oka. Na jedno Boris škiljio.

-Treba do 18!

-Dogovoreno.

U međuvremenu ja poišćem domara Marina i izrekoh želju i potrebu:

-Trebali bismo pravi pravcati kolac, kolčinu za ražanj(!?).

Marinu štošta nejasno, ali, kao uvijek spremno prihvati zadatak.

-Koliko: dva, dva i pol metra…?

Koliko se ja razumijem u ražnjeve to mi pitanje nije bogzna što značilo. Samo, primijetih, da nećemo okretati vola.

Svi  smo bili točni. Sve je štimalo osim jednog detalja, no - o tom potom.

Evo našeg uglednika, točan kao švicarska ura. Još raspoloženiji, još znatiželjniji za sve što se u školi uradilo ili je u tijeku. Margarita, poput

pobočnika uza nj i sve bi u redu da nisam, istog trena bacio bombu- jasno bombu pod navodnicima, a što ste vi mislili? Da čujem ?

Dobro. Istresoh ja iz rukava:

-Ovako, bilo bi nam drago da nam se pridružite za jedno pola sata na ma-

 loj zakuski, - nije mi domjenak bio prikladan,- otraga iz škole. Još malo

 pa gotovo. Nadam se da malo vrućeg odojka neće škoditi.-

Gost jasno sa zadovoljstvom prihvati. Margarita iznenađeno htjede nešto

zaustiti, nu samo me odmjeri od glave do pete i, na svu sreću, ne reče išta,

jer bi moglo sve u dim odimiti.

I koliko god mi Margaritina suzdržanost išla na ruku, tu se, odnekuda  stvori Boris i uvali me u muku:

-Oprostite, a možda bi gost radije janjetine!?

-Nema problema,- gost će miroljubivo, a meni ražanj u grlu. Pozdravih razgledavajući dvojac, uhvatih Borisa za ruku i iza prvog ugla vrisnu:

-Pa ti si lud !

-Jesam!

-Otkud sada janje za pola sata ?

-Pol odojka, a pola janjeta. Pa to je u redu !

Već miriši na kraj. Idemo mi do ražnja.

Boris je te večeri iza škole, kao svake godine, imao svoj, mislim da se to pametno kaže performans, to jest uživo je pekao raku ( da je barem zagorsku racu) keramiku.

Uokolo djeca i odrasli, iznad prve zvijezde zazvijezdit će za koja dva sata. No, ove tradicionalne večeri uvijek se radno i radosno protegnu do jutra.

Vrti đače ražanj, Boris tu i tamo polijeva  pivom. Sve u šesnaest se puši i dimi.

Dolazim kao prethodnica da provjerim je li sve u redu i Boris mi

podnosi prijavak:

-Janjetina gotova, odojak te što nije, ali imam mali problem: nemam jabu-

 ke da mu stavim u gubicu. Poslao sam dijete u trgovinu, ali samo imaju

 jonatan, dok uz ovu jokšir vrstu ide obvezno zlatni delišez !

Znao sam da uvijek ja moram nešto izvlačiti. Skoknem u trgovinu i pronađem delišez, jabučni sok u tetrapaku. Jedino će biti manji problem

raširiti gudi gubičicu jer je ovo poveća litrena ambalaža.

I gotovo. Došao gost, zapucao od smijeha u duetu s Margaritom, a i ostali se zborno pridružili.

Što nije bio dobar štos?

Aha, ne znate. Ovako mali su  kostimografi napravili od spužve i koječega drugoga ( recept tajna)ovo što se vrtjelo, na ražnju. Uistinu bijaše toliko vjerno urađeno da bi malo veći gladoš posegnuo barem za kožicom. Od gubice do polovice bio vam je odojak, a od polovice, zaključno s repom rudlavo janje kojem vatra nije ni runu naškodila.

I nastavilo se veselo.

Umjesto u odojkojanjetu uživalo se u prženim ribicama.

                OTVORENJE ZA PAMĆENJE

Godinama smo imali samo jedno svečano otvaranje početka rada Škole stvaralaštva. I bilo je tom zgodom svega lijepoga i vrijednoga čuti i vidjeti. Jednom u Domu kulture (jasno Jasna i njezini), jednom u Laguni, jednom na gradskom trgu i tako redom.

I sad, jedne godine, mislim ja - zašto ne bi bila dva? Dva otvaranja!

Ni s kime ništa nisam dogovarao jednostavno ne to prvo-drugo otvaranje dođoh u školu zarana. Stavih pred ulazna vrata dvije košare  za smeće

( one s betonskim postoljem i mrežastom košarom na metalnom stupiću) jednu desno, jednu lijevo, da bih dobio “stereo “  zvuk. Pogađate, bila su to dva snažna zvučnika koja sam povezao u liniji “špagama“ negdje kroz prozor i tako.

Malo po malo i približilo se devet sati. Eto djece, eto odraslih. Eto i mene, eto i domara Marina s ljestvama. Ja na ljestve ( Bože moj, a ono frka, patim od visine).

Tresu se noge, gledaju nazočni. Oni bivši znaju da sam lud, a ovi prvopečeni znatiželjno gledaju i očekuju što ću gore.

Ja znam što ću: pričekat ću Davorku (opet malo opravdano kasni), Margaritu (vidim je samo što nije) i onda ću…

Svi došli osim Vlatka. Koga nema, može se i bez njega. Uostalom treba početi raditi, sinoć bijaše dosta riječi dobrodošlice, glazbe, plesa i tome slično.Nije mi bilo dosta što sam se popeo na terasu iznad školskog ulaza, hoću se ja popeti i na više grane. Nego !

Popeh se na dimnjak.

Kad ono, prolomi se pljesak. Bolje nego li pljusak i grom !

Ja dostojanstveno, ali jednostavno odjeven (rifle i nekakva majica), obuven ( nekakve natikače), ali zato čak s pet kravata oko vrata.

Je li svečanost ili nije?!

I tek što bih zaustio pozdravnu besjedu, dreknu odozdo, tko će drugi nego li Marijan:

- Skini ga snajperooooooom !-  Lijepa poruka, a ja na dimnjaku.

Prvo odbrojah 1, 2, 3, 4, …. tri, dva…jedan…tri dva jedan… u mikrofon od školskog šestara, provjerih svoje zvučnike i pošto se uvjerih da ne rade kako treba,  razderah se koliko me grlo nosi:

-Poštovana djeco, cijenjene dame, kolegice i …- što ti ga ja znam što sam počeo drobiti, ne pišem priprave niti za nastavu, a kamo li …                                    Uostalom još mi u ušnoj školjci onaj “snajper“ štekće. Znam da ne bi Marijan, ali možda tko drugi, ili prvi - a njega me najviše strah.

Uglavnom pozdravih sve od A do Ž, predstavih voditeljice i voditelje, sprtljah, spetljah sve što mi palo na pamet između pljeska i foto-bljeska, kad ono ugledah Vlatka.

Ide vam on lijepo s noge na nogu uz obalu i maše luđaku na dimnjaku. E, sad sam morao govoranciju produžiti jer i njega moram  kao “bivšeg prijatelja“ predstaviti. Ovo: bivši, to je naše međusobno tepanje već godinama, iako se trpimo. Dođe on, ja i njega predstavim nazočnima, a on meni - baci nešto gore. I još reče - Svom budućem, možda, prijatelju!?

Prvo pade, potom dignuh i?

Ne, nije bilo eksplozivno sredstvo -  nego bijela  bjelcata paška skuta  (ili puina kako neki zovu obrani paški sir). Dobacio mi gore, vjerojatno misleći ( ili želeći ) da gore i ostanem, pa da mi se nađe pri ruci.

Tako to. I nije mi bilo žao što sam gore pošao, čak ni onda kada sam klecavim koljenima silazio niz ljestve. Nije mi žao jer sam gore dovabio i Ines i Anitu i još nekolicinu hrabrijih od mene ili me.Kao po dogovoru – na sir.

Eto, bijaše to repriza svečanoga otvaranja, ali s vrha školskog dimnjaka. 

Slijedeće godine, Bože moj, nećemo valjda ponoviti. Onda nije više štos.

I što sad?

Već je pola devet , a u devet počinje se radom u radionicama.

Već pomalo pristiže dvoje po troje i već ih je  više od pola. A meni ni u peti što sada?

Eto meni jedne drage kolegice iz Pule pa me pita hoću li opet na dimnjak?

-Ma jok , prije u kanalizaciju.- našalih se, mada mi se ove godine, lanjski dimnjak triput višim čini.

Evo Borisa. Već mi nešto pucketa u glavi.

Evo Žužeeee. Sad to nešto već jače pucketa.

Evo Davorke. E sada mi pala voltaža.

Evo i Margarite. Bljesnu žaruljica jednom…

Evo meni i desne ruke domara Marina. Točno, on mi je potreban. Povukoh ga za rukav ( ako je imao, ne sjećam se ) u stranu i :

- pštvrć…kžšlopšk-lššttt…ptrvpp.-

Njemu jasno i, jasno, nestane u školskom hodniku.

Zovem Borisa na drugu stranu i upitah oštro:

-Može?

-Mora! - odrješito će Boris.

-Dogovoreno- pohvalim ga i naredim- dovedi mi Žužu !

-Razumijem, gospodine !- vidi, vidi, pa Boris stvarno shvatio.

-Reci !- prošapta Žuža.

-Kaže se: recite gospodine !- nevoljko je ispravih, ali mora se. Red je red. - Ti ćeš  autom…. da…da. Jasno. Okolo…Da.

-Na zapovijed , vojvodo!- kresnu Žuža kao da je s Pećina opala.

-Ma koji sam ti ja vojvoda, nismo u Sinju, ti sinje ljubim- ja sam onaj:

 uništa!-

I u 5 do 9 sve bi dogovoreno.

Zatrubili automobili niz cestu, sroštali se na parkiralište ispred P.Č. Jasno, knjižničarka Jadranka pozajmila, za svečanost, petmetarski crveni tepih.Rastrčali se okolo “tjelohranitelji“ s mobitelima od stiropora.

Nasta ushit, cika, vika, galama oduševljenja, pljesak -skoro pa i bacanje cvijeća, ali nije bilo predviđeno protokolom. Upozorio sam izričito da ne dopuštam da mi se hospitantice bacaju ispred automobila. Ni slučajno.

Iz auta ispadosmo Sonja i ja, pošto nam je Žuža otvorila vrata i salutirala.

Ovacijama ni kraja ni konca.

Kakve veze ima Sonja? Ima. Bila mi prva pri ruci, minutu do devet i rekoh samo kratko:- Sjedaj sad si malo Milka, malo Diana- šuti i trpi.

Na upit tko sam onda ja, odgovorih u autu jer nije bilo vremena za dugo objašnjavanje- ja sam ti malo Stipica, malo Ivica.

I po tepihu ,uz svekineski pljesak nazočnih, uputih se s bivšom  i budućom Sonjom prema ulazu u školu. Redari su postavili uokolo konopce kako nas ne bi živa sila zdrobila.

Pred samim ulazom Boris postrojio gardijsku postrojbu vrlih mentorica i mentora. Gledam ja hospitantice, jedna ljepša od druge ,kao hostesice.

Ja zastadoh, zastade dah svima, a Boris poluoštrim korakom pođe prema meni i poče kilavo:

-Gospodine predsjedniče, gardijska postrojba voditelja….frf…frlj…

Ja ga jednostavno, onako smotana, poslah natrag, sa zahtjevom da to bude muški korak i muškaračka glasina.

Ajde de, “reperira“ Boris nešto bolje, ali ipak očito je bilo, da mu djed ni sa koje strane, nije služio u austrougarskoj vojsci, tako da u Borisa nikakvoga soldatskoga šlifa ,a kamoli  što od  A.Makedonskog!

Pozelenio sam od bijesa kad se smuvao te  na kraju uskliknuo:

-Prijavak podnio  stožerni bojnik (umjesto b r o j n i k) Boris.

A što? Da ga vraćam treći put nema smisla.

Rukovah se s gardistkinjama i gardistima u pratnji brojnika i trenutačne supruge koja mi je stalno brojila i kvocala malo:- Stipe, drži se- malo- Ivice, ne daj se !-

Potom sam održao tri kurtoazna, kratka vatrena govora, svaki put s novom kravatom spomenuvši i “resurse darovitih“ , “ odluku vlade“ da bih na kraju pozvao odrasle nazočne na druženje s predsjednikom uz kavu u P.Č.

Kad uhvate vremena.

I gotovo.

Ako sam štogod zaboravio, pitajte  koga ili čega. Genitiv.

Treći put Bog pomaže svima, ali ne i meni. jednostavno sam pet do devet odlučio  predstaviti voditelje po svojoj meritornoj odluci. Tako sam promovirao Margaritu u mentoricu glazbene radionice, Borisu namijenio scensku, Štefu keramiku, Ines batik, Almi plesnu, Ireni novinarsku, Aniti literarnu, Vlatku klape…

Isprva svi ostadoše bez riječi, a onda krenulo.

I bilo izvrsno. Pitajte Davorku.    

Bilo je još toga, nu ,tko bi sve pamtio!

DVONOŽNI ZOO

Jedne godine, lanjske predlanjske ( ovisi kada ovo čitate), onako ne baš ciljano svratih u kostimografsku radionicu. Djeca rade, Tanja me niti ne vidi. Kad me spazi, upita me trebam li štogod?

Ne znam ni kako, ni zašto, padne mi na pamet da mi treba papiga.(!?)

-Djeco, tko će Joži načiniti veliku papigu !

Ma dok sam došao k sebi već mi je na ramenu bila ogromna šarena papiga, te mi nije preostalo drugo nego li joj samo ime nadjenuti:

-Bit će Klara !

I onda sam s papigetinom krenuo po školi, oko škole i  u grad.

E, ali nedostajalo mojoj Klari  društvo te ja opet u kostimografsku.

-Može?

-Može!

-Kada?

-Sada!

I dobila moja Klara u društvo čistokrvnog seldžuka ( seoska- džukela) Rexa, na skijama.

Treći put mi djeca načiniše zmiju Sofiju  od tri metra.  I krenuh ja s Klarom na ramenu, s Rexom na skijama, i Sofijom omotanom oko struka, provučenom kroz rukav i savijenom oko vrata , svuda okolo na radost mnogima.

I zadnjeg dana dobih još jednu beštiju: crnu udovicu.       -Joža, kako ćeš je zvati?- upita vedrooka djevojčica, mala kostimografčica.

-Aaaaa, zvat će seeeee Pauk !- lupim ja - da lakše ime zapamti.- 

ROCE U PEĆ ! ROCE U PEĆ!

Prije nego li započnem ovo kazivanje moram spomenuti razgovor s jednom kolegicom koja me je prijateljski savjetovala:

-Joža, nemoj, možeš se šaliti sa svima nama, nemoj s gospođom Margaritom.

-???

-Ozbiljno,- nastavi ona, a meni rastu na glavi upitnici, - nije u redu!-

-Znaš što- rekoh- Margarita neće krivo shvatiti, ona je ovdje dio nas u

  radu i u šali. Mislim da bi se ljutila da je u šalama  zaobilazimo- ovog puta to rekoh, uistinu ozbiljno, i dan-danas mislim da sam bio u pravu.

Idemo mi, dakle, u ovu novu priču i zgodu.

Zgodno je bilo ujutro toga dana promatrati odrasle, djeca su manje za plakate zagrijana, kako pozorno iščitavaju plakate koji su osvanuli na mnogim mjestima po školi.

__________________________

SS Hospitanata- središnjica NP,

HSS,matica asistenata,

USSNP, voditelja

Nezavisni sindikat mentora ŠS

Pozivaju vas na

PROSVJEDNI SKUP

u četvrtak u 12 sati

ispred OŠ Rivarella

GLAS PROTIV NERIJEŠENOG STATUSA

POJEDINIH SUBJEKATA

NA NOVIGRADSKOM PROLJEĆU

Molimo govornike i ostale sudionike za dostojanstvo skupa

Organizatori

_______________________________

Nisam bio posebno zainteresiran za sadržaj ovog plakata,  niti ikada njemu sličnih, jer izbjegavam svaki koji u sebi nosi ikakve političke poruke. Preozbiljan sam da se politikom bavim, prestar da se ona bavi mnome.

Tako da  u meni nitko nije imao ikakvog sugovornika glede ove teme. Jednostavno sam odmahnuo rukom i gledao svoja posla.

Ako sam ih imao.

Isto tako sam  odgovorio i Davorki i Margariti:

-Nemam pojma, čak što više, ne zanima me. Tu sam još par dana poradi djece, i jedva sam čekao da amo dođem da ne čitam tisak niti gledam dnevnik na tv.-

- Osim toga, Margarita, znaš i sama da u petak poslije podne dolazi   Ministar (prvi i jedini ministar koji je pohodio ŠS u njenih četvrt stoljeća postojanja i rada) te imam sigurno važnijih briga od ovoga. Neka se sastaju, neka se okupljaju, neka prosvjeduju - rekoh tako uvjerljivo da sam sam sebi povjerovao- oprosti to im je demokratsko pravo, samo neka mi djecu u to ne petljaju jer tu sam preosjetljiv.-

-Slažem se, Joža, i ne znam kome ovako što na pamet pada. Pa tu su djeca, tu smo zbog djece i rada, a ne… Imaš pravo i to baš dan uoči dolaska gospodina ministra. Molim te Joža, poduzmi nešto. Saznaj… Zaustavi. Razgovaraj.-

 - A s kim Margarita? Tko je ovo smislio, o čemu se radi nemam pojma.   Eto. Ali pokušat ću sve, posebice uvjeriti one koji stoje iza ovoga da bilo što bilo, djecu svakako mimoiđu. Uostalom, možemo sjesti i razgovarati o svemu. Zar ne? - rekoh i krenuh u potragu za ikakvim tragom ovome.

Što se podne više i sve brže primicalo sve sam češće naletio bilo na Davorku, bilo na Margaritu, a pomalo nelagode osjetih i na licima mnogih u tajništvu Škole.

U 11,30 pozvala me Davorka u svoju  ravnateljsku sobu i bez imalo krzmanja rekla:

-Jožice, ovo nije šala, ovo je nešto preozbiljno, ovo može dovesti u pitanje budućnost Škole stvaralaštva. Ma, koje su to tikve i što kom fali? Znam, čini mi se da znam tko je upetljan i od kuda vjetar puše. Njih dvije i on.

No dobro, ali budi siguran da će nakon ovoga svega, neki, zaista, morati zaboraviti Novigradsko proljeće zauvijek…- sva zlovoljna, napeta, ispriča sve ovo u jednom dahu.

-Dado, slažem se, i  uvjeravam te da sam uz tebe, i da ćeš u korijenu presjeći svako petljanje djece u bilo što, što ima ikakvi politički predznak i prizvuk.

Jamčim ti. Bok. Idem van da budem spreman.-

-Molim te ,Joža, ja ću biti sa strane i ne dao Bog da me itko zovne i pita bilo što.

Ovo je moj, Jožica, svinjarija. No vidjet ćemo još. To neće proći tek tako.

(Ni vrag da je rekla: moj Jožica svinjarija??!)

Izađoh, pomalo neraspoložen, van i promotrih događa li se štogod čudno u hodnicima i predvorju. Ništa posebno, a za 15 minuta je podne.

Hm. Pet do dvanaest.

Ništa, prođe koje dijete ,koja kolegica, pozdrav ,osmjeh ,koja sitna doskočica u prolazu i - ništa više.

Što je sad to?

Izvana dopre mi do ušiju nekakva graja, galama.

Potrčah pred školu i imam što vidjeti: iz sporednog ulaza, tamo uz športsku dvoranu ide kroz park, ne mogu vjerovati, poveća grupa djece i odraslih.

Zviždaljke, trube, galama i u rukama im transparenti.

Ne vidim što piše jer su mi daleko. Procjenjujem, odoka,  barem stotinjak. Ama ,jok: i dalje izviru kroz vrata.

Kuljaju.

Bujaju.

Evo Davorke pored mene. Ni kap rumenila na obrazima. Blijeda. Stisnutih usana.

Povlači se u dubinu parkirališta iza svog automobila.

U gomili primjećujem Anitu i asistenticu iz novinarske, pa Marijanu, Marijana… Nije moguće, i Korina je s njima, i Theo, Tatjana. Vidi ,pa i Jozo snima kamerom. Nemoguće: što je i Vlatko sišao s uma. Barem je on uvijek miran , staložen i odmjeren. Svašta, ostah zapanjen: iza svih vidim i Borisa  u bijeloj, od boja umazanoj, kuti. -Tu quoque fili ! Zar i ti sine Trute?- jedino što mi pada na um Cezarov vapaj prije ubojstva.

-Miči se- viknu Žuža na mene i na čelu svojih glazbenika izađe pred školu te ima da znak da zaplješću onoj masi što se priližavala.

 Ovo Žužino me uistinu dotuklo. Pa što sam joj učinio?!

-Gospon Joža, samo malo - reče mi domar Marin noseći u ruci megafon.

-Marine, ma što je to, čemu megafon ? Od kuda?

-Rekao mi Theo. Posudio sam ga u gradu - odgovori mrtav - hladan i pruži   megafon za koji se umalo ne počupaše  Korina i Anita.

Stojim bez riječi. Jednostavno ne mogu se pomaknuti. Ne vjerujem ni ušima ni očima.

-Tako treba - promrsi mi poznat glas iza leđa. Štef? E, ovo je sad ozbiljno, ne paničarim, ali ovo je urota.

Vidim Sonju, smije se. Bože moj , Sonja, pa što je tu smiješno!

Na postavljenom podiju Anita, Vlatko, Korina. I Štef skače gore.

Otimaju se za megafon. Djeca galame nešto nerazgovjetno. Inače mirne hospitantice mašu, viču, i što je najgore , potpiruju djecu:

-Ja-če! Ja-če!-

Ne, ovog puta nisam izgubio glavu. Skočim do domara i viknem mu:

-Marine, gdje je šaht ? Otvarajte !!! - bacim se na asfalt, dohvatim crijevo,

 vrtim ventil. Još. Još. Uhuuuu. Poli me mlaz po glavi. Neka. Nemam vremena.

Moram brzo djelovati, gasiti požar dok nije kasno.

Jedva usmjerih mlaznicu prema nogama malih i velikih galamdžija.

-Marineeeee, pojačajte - vičem sav mokar i šišam po nogama onima u prvim redovima.

 Povlače se, ali ne prestaju galamiti. Dapače. jasno i sve glasnije čujem:- Dolje!- viču, kriješte, vrše atentat na moju eustahijevu cijev i bubnjiće.

 -Goreeeee!-

 -Hoćemooooooo !- Nećemooooo!

Sada mi nije jasno tko hoće, tko neće - ni što hoće !

Na podijumu Anita viče iz petnih žila. Štef  s uzdignutim rukama:

-Tako jeee!-

Otarem vodu s čela i očiju. Opazim uz školu  Margaritu. Stisnute šake u zrak , puca od smijeha i viče :

-Hoćemo burek s jogurtommmmm!- ma, ljudi, Margarita im se pridružila?

-Burek s jogurtom?

-Buuuuurek s jogurtom?

-Burek s jogurtoooom? -ma što je sad ovo?

Spuštam “šlauf “ u travu. Voda teče. Naćulih uši. Viče Anita visoko, sopranski:

-Ne ćemo više trpiti teror !- na što svi dreknu:

- Nećemoooooooo!

-Hoćemo burek ! Hoćemo ravnopravnost bureka i jogurta !

 Magli mi se pred očima. Vrtim glavu i škiljeći jednim okom, drugim   snimam tekstove s transparenata:

Svima jedna-kost!  Živijo Tejo! Dole nepostojano A! Smrt Palatalizaciji! Roce u peć! ( ta im valja), Joža kost i koža!(fuj!), Davorku za kraljicu!(    miriši na restauraciju monarhije), Živijo doktor Vlatko! (mačak moj bivši), Margarita je naša! Ne damo se nikome! Vratite nam naše krpice!

Ne idemo doma! Radnici u radijonice! Volim jotovanje! Propeleri svih

avijona uozbiljite se ! Keramičari, prste k sebi! Hoćemo grah, a ne knedle! ( ovo je čisti ludizam), Zašto nerazvijeni ne rade gimnastiku!

(smrdi na anarhizam), Dok je majmuna, bit će i Tarzana! (Darwinovo

maslo), Hoćemo ručak ujutro, a doručak uvečer! (ovo ide na adresu kuhara Borisa), Živijo fotograf Boro!, Jozu na javnu televiziju! Sonju u mirovinu! (nije jasno na prvi ili drugi stup!?) Čuvajte se, bit će to i naopako! (plagijat), Ana, imamo još upitnika?, Milane ne šopaj nas testovima! Zimi je zima ! ( ovo sliči stripu), Barni di ti je Irma? ( ovo zadire u privatnost), Alma, Vesna ti pegla batike! Živila Jadranka prva vila Jadrana! Zatvorite Pučku čitaonicu! ( ma nemoj?!), Ines je naša suha igla! ( padaju i uvrede), Tko je za, ruke uvis! ( poziv na atentate), Nećemo više novinarske patke! ( ma tko vas pita?) Oratori, vratite se oranju! ( ovo su odnekuda prepisali), Bolje pat , nego mat!

Itd.itd. I stotinu takvih i još gorih: destruktivnih, apolitičnih, groznih.

I gorki šećer na kraju: možete si misliti kako samo se mi sa strane osjećali kad smo vidjeli među kolovođama Žužu kako je dovela harmonikaša, koji je razvukao na metar i pol to glazbeno crijevo i zasvirao prkosno, a iz stotine se grla zaorilo:

                                 Ludi su istok i zapad,

                                 ludi su sjever i jug !

                                 Pametni idu u napad,

                                 natrag uz ludog je lud!

Poslije ručka bio sam pozvan na informativni razgovor kod Dade u četiri oka. I dobio sam svoje.

Jednu veliku pusu !

VIŠENAMJENSKO IGRALIŠTE

Nije ovo neka posebna priča. Ali evo. Eto.

Športske priredbe bile uvijek među prvim pratiljama Novigradskih proljeća. Posebice su uvijek bili mamac za gledatelje bilo koji športski susreti između djece i odraslih, ili pak oni između jezičnih i likovnih radionica. Naraštajima će se  prepričavati odbojkaška virtuoznost jedne

Vesne koja je uspijevala svaku drugu ubaciti ispod mreže, Davorkine ekshibicije kada je svaki servis u more poslala, Suzana koja je više u pijesak padala nego li se s loptom sastajala… Neponovljivo, ali dojmljivo.

Marijan je živio za nogometno nadmetanje između voditelja jezičara i likovnjaka, jasno popunjeni sa strane gostima koliko je bilo potrebno. Ma ne samo živio, već se toliko u utakmice uživio da su njegovi suigrači i oni s druge strane, poneseni njegovim žarom, išli i na prvu, i na drugu, i na treću, i do daske. Lopta može proći, a Boris ni govora. Sličnu virozu dobili bi i likovnjaci - sve može, ali Marijan, Barni, Vlatko… ni za živu glavu. Cilj opravdava sredstvo pa makar pucketale potkoljenice.

Dakle, kratko i jasno, dečki su  preozbiljno shvaćali susrete.

Badava sudac, badava žviždaljka. Fućka se njima: prekršaj je tek onda kada igrač prizna da ga je učinio, a to je rijetko, ili nikada.

I bivalo to ovako: počne utakmica, smrknuše se lica dobrim prijateljima, na tribini se čuje kako krcketaju  kosti.

Bijaše to po mojim mjerilima neprimjereno, bijaše to izvan moje športske koncepcije.

I tako jednom, kada me nagovoriše da budem sudac obuče me Suzana, u pet minuta skrojenu odoru, i takav, a pogađate kakav - smiješan  istrčah ja na teren.

Počeh fućkati, no fućkalo se objema ekipama za mene, iako me zdušno prihvatila svekolika publika. Mahnuh tribinama i zbrisah s terena dok još imah čitava koljena i bokove.

A oni po svome. Sjećam se samo jednog prekida, kada igrača iznesoše na nosilima. Srećom samo poveća modrica.

Druge godine, pozvaše me ponovno za suca, no ja stavih i svoje uvjete. Pristali igrači, i riječ dali kapetani, no čim poče - počelo po starom.

E tada mi je bilo svega  dosta.

Podržan publikom, koja me je čak vrijeđala  povicima :“sudac nije muško….sudac nije muško…sudac nije muško…“ (jer sam nastupio u ženskom kupaćem kostimu, crno crvenom a la buba mara), odlučih dokazati igračima, i publici, da jesam !

Fućnuh, a k meni poletješe Damjan s desne, a Marijan s lijeve strane s istim povicima:

-Što jeeeeee? Jesi luuud?  Ništa nije bilo ? Hoćeš cvikere? Hodi vannnn!-

-Ma nemojte, dečki moji- postavih se je autoritativno. Kad nećete igru- zafrkanciju, imat ćete moju kombinaciju. I kocka bi bačena.

Pozovem kapetane, donekle ih urazumih i dadoh znak.I nastavila se nogometna utakmica malo u mirnijem, a više vedrijem, polusmiješnom tonu.

Odjednom, oglasi se  zvižduk  Jožine zviždaljke! Sve oči u me uprte jer, uistinu ništa, nije bilo dvojbeno toga trena.

Mahnuh rukom i viknuh:

-Dosta nogometa , nastavi košarkom !- i poslušaše.

Bilo je to naime višenamjensko igralište za mali nogomet, za rukomet i košarku.

Nakon pet šest minuta  ponovo Joža zazviždi i :

-Sada malo dečki, rukometa! Poslušaše na radost publike.

Ali, možete li si misliti kakvo je tek oduševljenje nastalo kada sam treći puta igru promijenio, naime nakon prekida viknem njima:

-Dečki vaterpoloooooo!

Kakve ovacije djece na tribinama kada  Boris, Vlatko, Marijan, Damjan, Krešo, Krunoslav  po asfatlu zaplivaše prsno, leptir i slobodnim stilom.

Tko zna, možda bih ja, bez obzira što bijah u bikiniju, deblji kraj izvukao, nakon ove svoje odluke, da na teren nisu utrčale naše mažoretkinje sa Žužom na čelu.

Tako su ih u kostimografskoj radionici skockali da ih ne bi prepoznali ni njihovi najbliži. A vidjele im se noge !

Priznat ćete, večer je bila za pamćenje. Čak sam ja zapamtio one povike upućene sucu sa tribina. Da sam muško pitajte mog Jambreka.      

TELEGRAM ZA ROĐENDAN

Bilo vam je to u Pineti. Naime, naša dobra, draga Laguna, tih se dana obnavljala da bi nas, opet, dogodine s radošću i gostoljubljem primila.

E, sad u Pineti, a uistinu je divno mjesto pod novigradskim suncem, bilo je s početka, prva dva dana, dvije tri, najviše pet primjedbi i zamjerki zanemarivog broja hospitantica ( ma kud baš one, kad su sve tako divne) koje su negodovale smještajem.

Riječ je očito o osobama koje su, ipak, navikle na hotele sa petnaest zvjezdica, pa  sam ih odmah shvatio. Ostali pak bijahu oduševljeni i dvo i tro i  četverokrevetnim sobama. Pa što? Ništa !  Ugodan i udoban smještaj, prečisto modro more, sjenovitost stare crnogorice…ma što da vam pričam.

Davorka se pobrinula za dodatnu atrakciju - svakog dana mali je vlakić prometovao na relaciji Pineta- Rivarela  vozeći djecu i odrasle u oba smjera. Vlak pun pjesme i prpošnog smijeha.Zima na čelu,s dugom kosom.

Sve, baš sve  je bilo kako se samo poželjeti može, jasno ako niste pretplaćeni gost u honkonškim, pariškim ili američkim hotelima do iznad zvijezda.

Ovako, smo mi tjedan dana uživali ispod sunca obdan i novigradskih zvijezda uvečer u Pineti u obilju promišljenih i navrat-nanos domišljenih sadržaja. Za svakoga ponešto, najbolje za sve.

Vratimo se, ponovno naslovu.

Bila je to rođendanska petarda - koja još uvijek odzvanja u sjećanju mnogima, a svečarima pogotovo.

Bijaše to srijeda prepuna zvijezda odozgor i  u svima ispod njih.

Mislim da su dvoje ili troje dječice toga dana imalo rođendan.

Uostalom, uvijek smo pratili slične svečane dane te znali slavljenike obradovati darom male pažnje i velike radosti. Uh, nemojte me sada pitati za polovicu svibnja kada su o Sonjinom rođendanu čak nazočili bikovi i toreadori. Ole!

U večer, o kojoj je riječ, u Pineti, - rasplesala se djeca uz Damjanovu glazbenu ponudu.

Kao uvijek prelijepo i presretno. Ne pretjerujem, naučio sam već godinama čitat sreću iz šalica dječjih očiju. 

Uto stiže na mopedu poštar ili pismonoša.

Pita.

Odgovorim.

Pruži.

Potpišem.

Preda.

Otvorim telegram, istinabog, kako se uvijek i telegrami otvaraju, s malo dvojbe u sadržaj jer… No, sve je u redu. Nakuckanih pet šest redaka bijahu zalog vedrom ozračju te večeri.

Budući da i ostali vidješe susret s poštarom, znatiželjno i nestrpljivo očekivaše da mi s lica pročitaju, ili da ja pročitam prispjeli sadržaj.

Ne bi bilo pošteno držati u neizvjesnosti njih dvjestotinjak, te čim utihnu glazbena priča, priđoh mikrofonu, podigoh ruku i - jasno tajac.

-Draga djeco, dragi prijatelji , upravo mi je uručen brzojav, pa dopustite da vas s njegovim sadržajem upoznam- usputice promatrah zagonetku na licima uokolo.

Tja, brzojav  je brzi glas  ovakav ili onakav,- sve je u redu, sve je dobro da može samo bolje biti. Dopustite mi pročitati poruku, pozdrav i čestitku:

-Dragoj Žuži , prigodom rođendana, sve najljepše u životu žele darovita djeca i odrasli okupljeni uz nju u Školi stvaralaštva u Novigradu !- podigoh telegram u vis, ganut kao Tinove ganutljive opaske.

 -Eto nam, to je to ! Žuža čestitam !-

Bože moj, kakav li se samo prolomio pljesak, kao pljusak ljetni, izne

nadni, snažni, ali ni govora kratki.

Imao sam vremena, za njegova trajanja uhvatiti, očima, Žužu i razniježi me njeno ozareno lice, iskra suze u očima, visoko uzdihnute ruke u znak zahvalnosti, pa zatim rukopoljubac na sve četiri strane.

Srcekidajuće.

Od tada,  svako malo, prekidala se glazba povicima :

Žu-ža, Žuža. Žu-ža, Žuža!-

Kao u najboljem sapunica-scenariju protjecala je svečarska večer. Podijeljeni su darovi i  drugim svečarima, ali u središtu pozornosti , ipak bijaše  samo o n a : Žuža ! draga, djeci, draga odraslima - na dan svoga rođendana još draža svima.

-Ples, samo za  Žužu ! - ciknu Damjan u mikrofon i već se uz Žužu našao stari kavalir, bečka škola , njegova plemenitost - Štef.

Zamolba, poljubac u ruku i tango “Mjeseče srebreni“!

Njih dvoje pod mjesečevim reflektorom okruženih stotinama srdaca koji tik-tak-taše Žuži za sreću: tik-tak-tik-tak. Ha, jesam li to lijepo napisao?

Gotovo.

Rukoljub.

Pljesak Žuži i kavaliru s ružom, Štefu.

Zatim spontano usred plesa jedna ruka daje znak Damjanu da stiša i pruži mikrofon. Traženo učinjeno.

Bijaše to predstavnica recitatorske radionice, koja darovaše u ime ostalih jedan ljubavni krasnoslov.

Pljesak.

Ples.

Stop.

Pauza.

Evo kostimografa za mikrofonom i nakon dvije tri tople čestitarske riječi uručiše Žuži posebno izrađen kostim za ovu prigodu. Pljesak do daske.

Ples.

Stop.

Pauza.

Evo keramičara. Ponavlja se isto : čestitka darivanje.

I tako to osamnaest puta  koliko bijaše te godine radionica u Novigradu. Jedni dar darivaše urađen u radionici, drugi darovaše ad hoc svojim glasom, plesom ili glumom.

Okružiše Žužu mali novinari, pa pitaj ovo, pitaj ono.

Jozo snima, Marijan škljoca.

Mali Vesnini glumci načiniše na sred kruga živu “tortu“ sa puno svjećica,

druga scenska nešto drugo lijepo,klapa zapjevala, zboru se svi pridružiše.

Pa ples, pa pjesma, pa…Žuža je jedva zadržavala suze.

Dopustite da nastavim stilom športskoga špikera, jer upravo tako dramatično bijaše na terasi Pinete te lude večeri.

Dakle, Žuži prilazi Davorka, grli je i cmizdri.

Evo, s desne strane prodire Branka, šire se ruke u zagrljaj i, još se nisu rastavile , ubacuje se Margarita kroz sredinu pravo prema Žuži.

U tom trenutku u šprintu stiže Vlatko, zaobilazi u slalomu Damjana, Krunoslava, Borisa, preskače Jožu i baca se Žuži  u naručaj.

Dragi čitatelji, to nije mogućeeeeeee !

To je neopisivoooooo!

Evo i Thea, u trku prestiže Nadu, ubacuje se u sredinu, ali tu je zaskoči Irena, Ireni nogu podbaci Suzana i…je li to mogućeeeeeeeeee.

Dragi čitatelji, evo i ja uspijevam probiti se do Žuže zakrcane darovima, pretrpane poljupcima, razdragane, raspjevane, raznježene.

Dakle, evo i mene.

Pusa u lijevi i desni obraz i tiho joj prošapćem:

-Bravo, bila si izvrsna !- a ona će meni:- daj, ko Boga te molim, ne mogu više!-

-Dogovoreno.

Odlazim prema mikrofonu. razliježe se:

Žu-ža-žu-ža! Žu-ža-ži-ža!

Što više držim ruku u zraku to skandiranje žešće i jače.Tko mene šljivi.

Napokon mir.

-Draga djeco- probesjedim- bilo je lijepo, pače prelijepo, nu vrijeme je i za ples rastanka. Treba ipak na počinak, sutra u nove radne radioničke pobjede.

Hvala svima na doprinosu zajedničkoj radosti.

Hvala na riječima, na pjesmama, na maštovitim darovima.

Hvala Žuži što je na sve uzvraćala širokom dušom kao uvijek, jer koliko  nam je ona draga ,toliko i ona sve nas voli.

Još jednom, svima, u znak zahvalnosti,  jedan ples za laku noć  (pljesak), s napomenom, dobro me slušajte:

Sve je večeras bilo divno, sve razdragano, spontano, iskreno, oduševljeno, sve je bilo na najvišoj razini ,kao i Žuža, kojoj je ovo bio divni generalni pokus za pravi rođendan koji će biti tamo za mjesec-dva.

Puk! Puknu žica na gitari!

-Naime, -da skratim,- Žužin rođendan smo,  bez njenog znanja, izmislili u tajnosti, a kako je tu podvalicu ona prihvatila i vi podržali,  čuli smo i vidjeli.

Hvala.Bili smo sjajni!

Nemam pojma što su poneki tog trenutka mislili, ali većina je bila oduševljena.  

 

Jelovnik

                                  

za kreativno nadobudne učitelje okupljene

na Novigradskom proljeću

                            

  aperitivi                                               

keramička  loza                                      

Anita tropica                                       barnijeve tri-pice

linda travarica                                     Pizza od picule

Žuža  krach                                         scenografski bravac

mrkogledi šampon                               Šaren na žaru

Šeri mentol                                         novinarske patke

hladna predjela                                      

                                                                   salate  

Ines naresci                                        tanja miješana                                

oblikovna hladetina                              biti ili ne biti salata

recitatorska korina                               testovi s feferonkom

Podmazani karijerizam                          

Tlačenica "Sposobnost"                              

Štefovi slaganci                                           

 rocce kobasica                                             slastice

juhe

                                                              Mirela pusrolna

Juha nadamek                                          Ljerka knedle

irenina s noklicama                                   Margaritina krem torta

Sonja s juha s pahuljicama                        Ravnateljske palačinke

vlatkova bez  lovora                                  darovite rolade

marijanova sa zaprškom                            Šopnudle

                                                              

glavna jela                                             

                                                           

asistenti a la vild                                      pića

Prosvjeta s knedlama                                Veli Jože

kostimi na seljački način                            Roce na boce

glazbena zaletanja                                     Davorka pjenušac

klapski rižoto                                     

ana testirana u sosu                                           

mlada grafetina                             

kordinatorski resursi s prilogom                           

                                  

                      Molimo mobitel najave unaprijed !

ŽENILI SE UZDUŽ I POPRIJEKO

Mislim da je to bilo zadnje godine uoči novog tisućljeća. I zadnje, oproštajne večeri u Novigradu. Nemajući previše vremena za gubljenje, jednostavno smo  se nas dvoje troje jednoglasno usuglasili da će te večeri biti velika svadba.

Uzvanika  koliko hoćeš, mjesto jasno u našoj Laguni, a nema problema niti za mladence. Odluka je bila neopoziva: ženit će se svi mentori,mentorice, asistenti, asistentice, hospitanti, hospitantice.

Tko voli neka izvoli u kostimografsku popodne toga dana, da darovite, vrijedne male ruke skroje  vjenčanice, frakove, cilindre, dakle ,svečanu

odjeću i obuću za naše mladence.

I, vjerovali ili ne -  javilo se čak dvanaest parova. Vidi, vidi, svi bi se ženili.

Minula večera, djeca u plesnoj dvorani, kao uvijek svake godine, nujni  poradi rastanka, stišću se u kutove, izmjenjuju adrese, izmjenjuju lijepe riječi, pa i puse, Bože moj.

Uglavnom, baš poradi ovog predvidivog tugaljivog  i sjetnog  ozračja ideja sa svadbom bijaše pun pogodak.

Točno oko 21 sat zatrubiše sirene iz petnaestak automobila.

Sletiše se djeca i ostali svatouzvanici na prozore i imaju što vidjeti: duga kolona automobila sa šarenim vrpcama i balonima urešena, kruži oko hotela te se zaustavlja na parkiralištu.

Izlaze vozači, otvaraju vrata. Evo ljepote, vidi muževnosti ! 

Zar je to moguće? Sanjam ?

Vidi Sonju crnu krasoticu u bijelu šlajeru, vidi Vlatka s polucilindom  uruci kako joj vrata pridržava.

Vidi Borisa-! Pa i on se ženi? (Odavno sam dvojio daje skrenuo).

Eno Korine ! Opaaa. !

I Žuža se udaje ili preudaje, vidi Ines poput Snjeguljice, vidi ljepote u Vesne kao u trnoružice,  pazi elegancije u Marijana, vidi starog šarmera Štefa  s krepapirnim ružama u rukama…Ma vidi… ima se što vidjeti.

Strčala se djeca niza stupe, svrstaše se mladenci u parove i krenuše uz taktove Svadbene koračnice pravo kroz špalir razdraganih malih i velikih uzvanika.

Poletje cvijeće, nađoše se odnekuda i šareni papirići i baloni i zvončići i pištaljke.

Dostojanstveno ukoračaše naši mladi parovi u svečanu dvoranu u kojoj ih je čekala Margarita, kojoj je u dio palo da bude kuma svima odreda, čekao ih i glavni kuhar Boris koji je, za tu prigodu, duge brke poštucao i počešljao spremajući svoje kulinarske delicije za svadbeni poklon.

Pjesma stade.

Sve utihnu.Tada se pojavi fra Josip (jasno,to sam bio ja) te stupi pred mladence i prozbori odrješito i mudro:

Dragi mladenci, draga službena kumo i svi drugi službeni kumovi i kumice, djeveri, djeveruše, šogori, šurjaci, nećakinje , nećaci, stričevi, strine, tetke, sestrične i njima slične, dobro došli svi na ovaj radosni pir. No prije nego li mladi pred nama dadnu svoju privolu jesu li jedno za drugo, ne mora biti za dugo, pozivam ih da još jednom dobro promisle i dok je vremena dopuštena je izmjena parova.-

Nije fra Josip niti dovršio rečenicu već je prešla Korina Štefu,

Sonja napustila Marijana pa stala uz Thea, Marijan  ni pet ni šest na brzinu zakasnio za Korinu pa pod ruku prihvati Anitu. I dok bi rekli britva uglavnom se parovi ispretumbali.

Fra Josip se tada, svečano opalio “tacnom“ o glavu, da je do prvoga kata zazvonilo ( od jačine ili od šupljine svejedno) i povede novouparene za stol oko kojeg svi posjedaše redom i preko reda.

Onda su padale zdravice, padali govori, padali darovi, padale pjesme, padale šale.

Tijekom večeri bilo je dopušteno da se parovi ponovno raspare i  po vlastitoj odluci bivšu odluku poprave. Itd..

  

Gledao sam samo tužnog Jozu koji bi se i sam ženio, ali su mu gurnuli u ruke kameru. Bolje kamera u ruci nego prevrtljiva mladenka pod rukom.

Sve u svemu do kasno u noć trajala je uistinu spontana, zabavna i kreativno nadahnuta zadnja večer te godine, tog mjeseca, tog dana u Novigradu.

Davorka? Ona se u suzama gušila i svoju bol skrivala  ne mogavši prežaliti što sam se te večeri zafratrio. I ja sam patio.

Ma koje latinskoameričke sapunice, ovo je bio super detergent!

 

         STAROHRVATSKI PROSVJETNI FENJER

Na ulaznim vratima velike dvorane na katu u školi Rivarela  osvanulo je toga dana lijepo ispisano:

___________________________________________________________

ZAVIČAJNI MUZEJ

OŠ Novigrad

___________________________________________________________

Rijetke su u nas škole koje se mogu pohvaliti takvom vrijednošću - imati pod svojim krovom više od 400  dragocjenih izložaka vezanih uz povijest grada i šireg zavičaja. Eto, imali smo jedne godine čast razgledati ovu hvalevrijednu zbirku.

Sama ravnateljica, nije mogla vjerovati  koliko je tu blago skupljeno na

jednom mjestu, dok je u vrijednost pojedinih eksponata nije uvjerio povjesničar i kustos, jednog od sličnih muzeja u Gorskom kotaru koji kani sličan ovome otvoriti u jednom gradiću iz sjeverne Hrvatske.

Jasno nije krila oduševljenje kada su joj mnogi pristupali i čestitali zanimajući se o svemu : koliko se godina građa prikupljala, na kojim lokacijama, koliko su sudjelovali učenici, roditelji, ima li škola potporu gradskih vlasti, županije, republike i sl.

Posjetitelji su se najduže zadržavali pri  prvim izložbenim vitrinama u kojima se nalazilo pravo bogatstvo kamenih izložaka od kojih mnogima starost dosiže čak do paleozoika ,a bilo je i  vrlo rijetkih okamenina  s područja Tara kojima stručnjaci pripisuju tercijalne atribucije.

Nakon starijeg i mlađeg kamenog doba znatiželjnike su privukli i raznoliki ukrasni i  uporabni predmeti iz željeznog i brončanog doba , poglavito iz vremena širenja rimskog imperija prema zapadu.

Zatim, tu je slijedila kvalitetna izložbena ponuda vezana u rani i kasni srednji vijek s autohtonim izlošcima, ali i nekim predmetima donesenim sa strane raznim putovima-  seobe, migracije, razmjene i sl.

Vrijeme renesanse također je bilo zastupljeno u nekoliko skupocjenih vrsnih uradaka ovdašnjih majstora obrtnika, a pozornost je dalje privlačila novovjekovna, posebice hrvatska povijesna baština, pronađena u ovim krajevima.

Ponajviše  ipak, posjetitelji se nisu mogli načuditi odakle i kako u malom Novigradu vrijednosti koje su pripadale drugim kulturama i civilizacijama, primjerice predmeti vezane uz  grčku i rimsku povijest,  franačku državu ili uz moreplovce Columba i Magellana. Sve u svemu, tijekom svih godina Novigradskog proljeća, ova zavičajna muzejska zbirka uistinu je svima bilo najveće otkriće i pomalo neskrivena zavist. Zavičajni muzej u jednoj maloj školi je potvrda kako se može kada se hoće, kada se potiče, usmjerava i trebao bi to biti svakako putokaz drugima jer svuda, doista svuda  u svim našim krajevima postoji toliko toga skriveno, zanemareno, neistraženo, nepoznato u podrumima, na tavanima, pod zemljom, u temeljima… samo treba pokrenuti, krenuti i ne stati da bi se ovako nešto veličanstveno imalo.

Pa da uvjerim one koji nisu imali prilike, ovo, do sada vidjeti evo samo dio povijesne baštine koja se nalazi u zavičajnom muzeju OŠ Rivarela.

Napominjemo da su učenici, uz nazor učitelja, ne samo donosili predmete već i svakom davali latinske nazive kako slijedi:  

KAMENA SJEKIRA. NALAZIŠTE TAR.     KAMENA UKRASNA IGLA.

Petrus secosus . Locus Tarros. (kenozoik)       Petrus dividie exserus. (3. mil. god.)

PRVO NASTAVNO KAM. POMAGALO     KAMENA SPUŽVA IZ.PINETE 

Primus sholare petrus articlae. ( kreda)            Petrus aquebris . locus Phinetora.

KAZNENI PREDMET ZA NEVJERNE             PISALJKA ZA KLINASTO PISMO

Poenas corpus pro anticredo familia                    Scriberis pro klinus scribo

POTKOVA HANIBALOVA SLONA                 NACRT KEOPSOVE  PIRAMIDE

Potcovus hanibalis equs                                        Describus Keopsos  domus

SPARTAKOVA NARUKVICA                          DIO HARFE CARA NERONA

Spartacus hamamus                                              Pars harphos regnus  Neronus

TAVICA  DVORA KRALJA ARTURA              MAGELLANOVA ŠKRINJA

Palacincus per palatus rex Arthurus                       Sanducos Magnallos

KOLUMBOV DNEVNIK I ČAJNIK     BRODSKA KUKA S PALUBE “S. MARIE“

Columbos libros et teos                               Navigos  cucos de Santa Maria  ladios

KOLUMBOV PERISKOP                                    GLAZBALO PLEMENA MAJA

Columbus periscopus                                             Cantus  plemenos Mayos

METAR ZA MJERENJE MUDROSTI         NAGLAVAK MARIJE ANTOANETE

Blesimetrus cum Sophia                                 Cubcapitis Mariae Antoanetes

ŽLICA VOJVODE OD YORKA                          OGRLICA MARIJE TEREZIJE

Casicus principior oer York                                    Rincuum Mariae Theresiensis

HRANIDBENE POSUDE ROMULA I REMA    ŠTIT FILIPA BLESAVOG ( X st.)

 Clopus  ad adversus bambinor duplex                    Ochlopus Philipus Antisofias

VITEZOV OPASAČ ( XI.st.)                                  KOCKA S RUBIKONA ( kopija)

 Remenus ritheorum                                                 Alea iacta est

STAROHRVATSKI PROSVJ. FENJER         SLUŠNI APARAT L.N. TOLSTOJA

Antico Croatorum scholentur luxore                Audior machina minor per L.N.T

DIO PLUGA MATIJE GUPCA                      NOĆNA POSUDA PIPINA MALOG

Pars ralobrasdum di Matheos Guba                Noctus canticha Pipinos Minor

NEŠTO OD KARLA VELIKOG                    SUNCOBRAN DORE KRUPIĆ

Ilius de Carlos Magnus optimum                    Soldefundis Dhora Maksich

Itd. I tome  slično. Ukupno više od 400 izložaka. Možete si misliti koliko je zanimanje pobudila ova reprezentativna izložba.

Dobro, sad već i vi koji ne bijaste na njoj, znate u kom grmu leži zec.

Molim, nemojte se srditi, ni za živu glavu, kamo li za ovaj povijesno tanki led.

Zašto? Čemu?

Pa nije se srdio ni domar Marin kada sam ga tog jutra zamolio da me odveze kombijem na SDGS ( Središnji deponij gradskog smeća) i to u pet sati ujutro.

Bože moj, kojeg li odbačenog blaga: na tone, na tone tona.

Skupljam ja, sve što mi pod ruku dođe: dijelove strojeva za pranje rublja, razbijenu keramiku, nekakve žice, stakla, nekakve dijelove tko zna kakvog bivšeg stroja ili aparata, skupljam razbijene namještaje, skupljam drveninu, metale, staklo… i trpam u kombi.

Marin misli zasigurno da sam se poodavno s pameću oprostio. A čovjeku i kombija, s pravom žao.

Onda još kad smo stali , po povratku uz more, pa utrpavali pretpovijest sve one kamenčure i kamenčiće iz  diluvija, aluvija, pliocena, trijas, jure i krede -skoro je Marinu puklo, ne guma na kombiju, nego film. Ali se suzdržao i izdržao me stoički.

Ps. Muzej je bio otvoren dva dana, a potom su svi eksponati odvezeni onamo od kamo su i stigli. Koja korist od svega toga?

Itekakva: evo ovako, u svojoj školi skupite dječicu pa krenite uzduž i poprijeko oko škole po mjestu, uz ceste, po parkovima i vrtovima, uz jarke i na sličnim lokacijama potražite neekološki razbacani otpad. Pokupite, sistematizirajte, posudite iz Novigrada stručnjaka za latinski i upriličite izložbu.

Mnogostruka korist : okoliš očišćen, posjetitelji se uvjerili kako nije baš u redu bacati sve i sva posvuda, svi se redom nasmijali, a potom lijepo nakon zatvaranja ove, didaktičko vrijedne izložbe, sve izloške pohranite gdje im je i  mjesto - u kontejnere.   

NA IZLOŽBI TO I NAOPAKO

Theo, Linda, Slavica, Romana, Mirjana-Micika, Jadranka, Alma, Višnja, Tea i Dario, Sonja, Krešo, obje Ines, nekoliko Vesna,(šteta što nije i pedagogica Vesna iz Sibinja gdje je bio krasan kreativni vikend).

Možemo dalje i abecednim redom: nekoliko Adela, Agata, Amela, Anita, Ana, Anamarija, Antuna, Andrija, Astrid, Barbara, Blanki, Branki, Blaženki, Cecilija, Celestina, Damjana, Dunja, Darija, Darka, Debora, Denisa, Dijana, Doris, Elvi-ra, jedan Ernest, Estera, Eva, jedan Filip, jedan Fabijan, dvojica Franje; jedna Gabrijela, ni jedan Gabrijel,  jedna Gordana, pol Goge, Goran i Goranka, Helena, Ivo, Ivanka, Ivančica, Josip, Jozo, Jole, jasno; Jasna, Jelena, Janko, Juraj, Karmen, Katarina, Karlo, Karmela, Klara, Korina, Kristina, Ksenija, Lovro, Lucija, Luka, Magdalena, Maša, Minja, (dobro jutro) Margareta, Magarita, Marije ( u svim kombinacijama: Meri, Maca, Maja, Marijana, Merlin…), Marta, Martin, Matej, Matija, Matilda, Melita, Mirko, Mislav, Monika, Mladen, Nenad, Nikola, Nives, Olga,( opet šteta što nije nazočna i Olinka iz Samobora); Petar, ( jasno i šjor Pero), Pavao, Rikard, Rafael, Robert, Roman, Romeo, Rozalija, Ruža ( ona naša),Silva, Silvio, Sergio ( onaj najnaš novigradski najbolji meterolog na svijetu kad su djeca u pitanju); Stjepan, Šimun, Teodor, Terezija, Tereza, Toma, Trpimir, Uršula, Vedran, Vedrana, Veronika ( i izvedenice), Vinko, Viktor, Zlata, Zdenko, Zdenka, Žarko, Željko, Živko…. Molim koga nisam spomenuo da se dopiše ________________________ , a oni koji nisu nazočili svečanom otvorenju neka se precrtaju ili prekriže u ime pokore.

Zahvaljujem.

E tako, neki od  ovih , a i drugi okupiše se u novigradskoj Gradskoj vijećnici na otvorenju izložbe Žuže i Borisa “To i naopako“, dakle Borisa i Žuže “naopako i to“!

Slike izvrsne, keramika vrsna, odnosno i naopako.

Jozo je sve snimao, pa ne smijem puno pretjerivati. Sjećam se da bijaše i glazbeni porpuri, kazivanje uglednoga književnika Danijela, ali za ovo o čemu ja pišem, želim istaknuti, jasno, svoj govor ( a tko će ga spominjati ako ja neću) i frku koju je on izazvao kod Thea ozbiljnog otvarača (nisam rekao vadičepa).

U nastavku prenosim prijepis svoga svečanoga, nadahnutog nagovora, nakon kojega je Theo ostao, skoro, bez teksta.

Dakle, s tri kravate oko vrata, prozborih o ovih dvoje vrlih umjetnika slijedeće:            

………….

Boris ne pripada niti jednoj struji, dadaističkoj ili futurističkoj, on egzaktno, donkihotovski, egzaltira u crtačkoj ponudi unoseći elokventnu disonaciju u svoju metaforičnost, nu poštivajući zadane okvire.

U tom se otkriva autentična  personifikacija likova, a u popratnom tekstu anaforičnost, hioperboličnost sve do metonimije i aliteracije.

Umjetnik konotira aristotelofsku filozofiju s primjesama subkulture i larpulartizma.

Potez mu otkriva sklonost ka integracijama koje su definirane u umjetničkim krugovima kao transplatacija i i pregniranost  sokratizma, sofisticiranosti jednog Lombroza  u oblikovanju likova, dok se u poruci otkriva čitava paleta kompilacija hegelovsko, frojdovske filozofije.

Autor je imanentan u vizualnosti, ali nikad ne prelazi granice koje su decentan meritum korelacije.

Dosljedan u konstrukciji, on nijansira apstrakciju podsvijesti i elokvenciju bizarnosti.

Kao analitičar integriran je u nezaobilaznim asocijacijama  koje ponekad metastaziraju na rubovima konstruktivne gradacije.

Uostalom keramike su pred vama, Boris među nama pa izvolite otkrivati sve ovo rečeno i, posebice lijepo i dobro izloženo, što ja nisam do kraja uspio elaborirati radi cajtnota.

 Sto puta bolje od mene o keramičarskom velemajstoru kazuju njegovi izlošci kojima je i stručnjak Theo suvišan, a ja pogotovo.

………………

Žuža je, pak, priča za sebe, kao i slike pred našim očima. To je jedna  tematska univerzalnost  s velim rasponom tonova i tonaliteta uz koje se i violinski ključ doimlje suvišnim.

Njena je linija čvrsta i ona je vodi postupno od univerzalnih postulata, preko fuga, naslućenih u sostenutu, do maestralnog krešenda što implicira jednu virtuoznost svojstvenu velikim umjetnicima.

U njenim potezima ćute se povisilica i snizilica kao jedinstvo, kao neraskidiva dionica koja preferira mol u danom trenutku, a dur tek poput zvučne kulise jednog polifonizma ili korone.

Sve je podređeno ritmu i to paletnoj  četvrtinki koja ima ishodište u pomalo arhaičnoj mezzosopranističkoj maniri.

Njena je ultramarin ploha involirana u solističko trosložje kojem u krajnoj konzekvenci unisonizam je čista ekvilibristika… 

Žužino more je, par exelance, dostatno pianno u određenim varijacijama, ali kada  bukne kroz  maestesso kolura - ostajemo udivljeni fortem običnog kamena s pećina naslućujući definitivnu fugu u diskrepanciji.

Uostalom slike su tu, a ja brže bolje prekidam uvodni stavak.

……

Skinuh sa sebe sve kravate i dadoh riječ Theu (Theo u genitivu), a on se našao u nedoumici : što sad reći, kad je Joža sve rekao !?

EVO ME, EVO TI !

Ma ništa posebno: jednostavno sam ispisao sve, niže natipkano, stavio u kutiju i svatko je pri ulasku u školu, toga jutra bio ponuđen da “na slijepo“ uzme bedž, stavi na se i nosi ga barem do uvečer.

Bože moj, koliko je ispalo divnih susreta, koliko pucketanja i pucanja od smijeha. Moram reći da su svi radosno izvukli svoj bedž i s ponosom na se stavili, nu, bijaše i  ( znam im imena, ahaaa) koji su svoj htjeli odmah zamijeniti, što im čuvari kutije nisu dopuštali.

Svaki susret, u stotinu varijacija bio je ugodno i smijeho-izazovno iznenađenje.

Sad ćete me pitati  sjećam li se koji je tekst izvukla Margarita. Jasno da se sjećam, a uistinu, pitajte je govorim li istinu ili ne. Margarita je ulovila onu : IMAM SOLIDNU MIROVINU!

Nasmijala se od srca i hrabro stavila bedž. E, sad vi njen bedž pokušajte

staviti uz bilo koji koji joj je izmaknuo. Smijeh na četvrtu.

Koja korist od ovoga bedževiranja? Pa eto, ako imate zabavu u školi pokušajte, jednom i s ovom igrom. Odričem se autorskih prava u korist  “kristalne kocke vedrine“ vas i vaših prijatelja.

Način uporabe: Otisni ovo, ili domisli slično, izreži i punudi. Čeprkanje po kutiji, ili šeširu strogo zabranjeno!  

TI SI MI SVE!                                                        TI ILI NITKO!

POKUŠAJMO                                                        SUNCE MOJE

SUNCE TI TVOJE                                                 JA SAM ZA!

NIŠTA PROTIV!                                                    SAMO VEČERAS

NI GOVORA!                                                         MOŽE, SUTRA!

PRVA LIGA!                                                          PADAM S NOGU

SAD ILI NIKAD!                                                   NE, SPAVA MI SE!

PAZI GLEDAJU!                                                   NEMA VEZE

GLEDAJU NAS                                                     SAMO MALO!

BEZ GLUPOSTI                                                    UHVATI ČVRSTO

MOLIM TELEFON                                               JAVI SE

DIRANJE ZABRANJENO                                    PRSTE SEBI

ZADNJA ŠANSA                                                  NE MOGU BEZ TEBE

VRUĆE  MI JE                                                      IDEMO NA ZRAK

A SUTRA ?                                                            ILI, ILI

IMAM IDEJU                                                        VARAŠ SE

MOŽE ODMAH                                                     SRODNA DUŠA

BIT ĆE TI ŽAO                                                      ISKORISTI PRILIKU

NI GOVORA                                                          BEZ PATETIKE

BEZ FOLIRANJA                                                  ISKRENO DO DASKE

NA PRVI POGLED                                                SANJAM TE                    

HVALA NE                                                            NE PIJEM        

NIKAD VIŠE                                                         SITNE LAŽI

IMAM SOLIDNU MIROVINU                            MOŽE NA HAVAJE

VOLIM  MJESEČINU                                          SAMO TI

MEĐU NAMA                                                      IMAM GARSONJERU

VOLIM PECANJE                                                MRZIM MRAK

TI SI MI SAN                                                        SAD JE GOTOVO

UVIJEK ZA!                                                          PA ŠTO BUDE

BEZ IZMOTAVANJA                                          UMIREM ZA TOBOM

VOLIM TVOJ GLAS                                            KAKO DIVNE OČI

ŠUTI I TRPI                                                          DOBRO KUHAM

NIŠTA NA BRZINU                                             ZA POLA SATA

NA RASPOLAGANJU                                         BEZ OBAVEZA

MOŽE PREKO VIKENDA                                  IMAM VINOGRAD

IMAŠ VIKENDICU                                             NIKUD BEZ TEBE

NIKAD BEZ TEBE                                              OBEĆAVAM SVE

POLAKO PA SIGURNO                                     VOLIM LJETO

MRZIM ZIMU                                                      HLADNO MI JE

DA TE UGRIJEM                                                 NE RECI NE

RECI DA!                                                             GODINE NISU VAŽNE

OVDJE PONOVNO                                             NEMAM STRPLJENJA

STRPI SE                                                              PAZI NISMO SAMI

SVE ZA TEBE                                                      BEZ KREDITA

GLEDAJ U MEINE                                              NE ŠARAJ                      

NIKOM NI RIJEČI                                               VIDIMO SE SUTRA                                      

ANĐELE MOJ                                                      NIKAD DOSTA

ZAKLJUČANO                                                    IMAŠ KLJUČ

IMAM RJEŠENJE                                               JAČE, NE ČUJEM

ZAHRĐALA BRAVA                                         TRAŽIM STAKLARA

TRAŽIM BRAVARA                                          ZABRANJENO PARKIRANJE                                                     DOPUŠTENO

 ISPOD OTIRAČA                                             NE NASLANJAJ SE

SVJEŽE BOJANO                                             ŠKRIPIM

CVILIM                                                              ZVONI TRI PUTA

BEZ POZIVA ZABRANJENO                          KUCAJ TRI PUTA

NE LUPAJ                                                          ŽELIM MIRNE DOSAĐUJ                                                          FOLIRAŠ

ZOVI POLICIJU                                                ZVAT ĆU DOMARA

IMAM PUDLICU                                              PAZI OŠTAR PAS

IDEMO NA TRŽNICU                                     SVJEŽA RIBA

PARKIRANJE NAPLAĆUJEM                 DOGOVORENO U TRI OKA

ISPOD OTIRAČA                                             NE NASLANJAJ SE

SVJEŽE BOJANO                                             ŠKRIPIM

CVILIM                                                              ZVONI TRI PUTA

BEZ POZIVA ZABRANJENO                          KUCAJ TRI PUTA

NE LUPAJ                                                          ŽELIM MIR

NE DOSAĐUJ                                                    JEDNOGLASNO

ZOVI POLICIJU                                                ZVAT ĆU DOMARA

IMAM PUDLICU                                              PAZI OŠTAR PAS

IDEMO NA TRŽNICU                                     SVJEŽA RIBA

SPOMENIK PRED ŠKOLOM

Prvog dana te godine, u vedrom ozračju ponovnog susreta, reče meni Margarita kako ću ove godine ostati kratkih rukava, pokušam li je uvući u bilo kakvu svoju domišljotinu - kao ono: što je bilo bilo je, ali više da joj kažem da je more plavo ili da se Davorka zove Davorka - jednostavno meni ništa neće vjerovati, ni uzeti zdravo za gotovo.

Znači, mislim ja, moj Joža gotovo: nema više otvaranja ploča, muzeja,

izložbi knjiga; nema više pokvarenih dizala, provjere metala po torbicama, a što je najgore po mene - očito će biti teško, ne samo Margaritu,  nego ikoga drugoga žednog preko vode.

Moram priznati da mi je to teško palo.

Razbijao sam glavu, ali sve što bih tih dana pokušalo razvijalo mi se o glavu.

Na primjer, rekoh Ruži neka se popne na ljestve ispred škole izmjeri širine visine za oslikavanje grba Novigradskog proljeća na zidu.

Ruža jest vrsta cvijeća kao i margareta ( otuda i Margarita), ali ne bijaše sto posto oprezna pa se popela i pol dana skicirala, mjerila da bi već oko podneva došla k meni, onako samoinicijativno i odlučno odbila “posao“:

-Ništa ,Joža, od oslikavanja zida, skužila sam malo kasno da je ipak štos!

Nisam se puno trudio Ružu uvjeriti, jer Ruža, kakva je, ona bi bome ne samo mjerila nego i zastrugala, ostrugala pola zida i maštovito poružila poružnjelu fasadu. Bi Ruža čuda napravila kad se otkači i izmakne kontroli, a što bi meni onda Davorka rekla i učinila. Ni pomisliti ne smijem.

Dakle, Ružu sam samo polovično nasanjkao.

Ništa, mislim dalje.

Nu, kad sam već kod Ruže, ili Rozalije, moram je predstaviti čitateljima koji nisu imali čast našu Ružu upoznati.

Markantna, šarmantna, šokantna, uglavnom vitka tanka.

Cvenokosa, ako u međuvremenu i to ne promjeni, najmanje pet šest puta. Mogao bih o njoj drobiti,  nu najvećma mi se dopada jedinstven način  Ružinog govora. To je teško prispodobit ikome.

Možda je najbolja usporedba bujice njenih rečenica s gramofonom kada

ploču stavimo na najbrži broj okretaja. Ono, kada umjesto glasa pjevačice ili pjevača, zafrlji ubrzani Pajo Patak: zvrljnjećgovljetzznljeznjegvrzatv-đšljznašondajeondošaoirekaokužišmekažeonjapitamkudapase…kužiš.

Dobro, ja je već lakše čitam, ali za nove poznanike, Ružin je govor dugotrajna enigma.

Ključ za razumijevanje je slijedeći: Ruža prvo kaže petu, pa treću rečenicu, onda skoči na četvrtu, vrati se na prvu, pa završi s trećom ili, ako joj padne, sa šestom.

Je li jasno?

Inače Ruža je darovita, maštovita slikarica, kiparica, grafičarka itd. itd. Neću je sada hvaliti, jer će onda ona početi mene, pa nigdje kraja.

Samo toliko, za one kojima se išta mota po glavi: ništa! Ruža je udana i ja sam joj na vjenčanju bio.

Vratimo se mi mojim problemima i morama.

Moram nešto smisliti.

I jesam.

Prvo, trebao mi je suradnik u kojeg Margarita ima puno povjerenja koji je, ne naoko, nego uistinu, mnogo ozbiljniji od mene.

Pogađate: Boris ! Tko drugi. Čak vam je i dijalog poznat:

-Trebao bih…

-Jasno ! Dogovoreno! Kada?

-Odmah!

-Sada! Idemo!

Koska je bačena !

Za petnaestak minuta , eto Borisa u pratnji svojih darovitih klinki i klinaca. Nose u rukama i glinu i pločice i letvice, žicu i kante i… ma što ja znam: i…i… I počeše ispred škole, na jednom betonskom kvadratu mjerkati, skicirati i slagati. Pitaju Borisa, Boris njih zapitkuje.

Ja s ovim nemam blage veze i bez veze je da se ovdje motam. Dok oni rade, odoh se nagraditi za ideju, u P.Č. s dvije stranice Jambreka.

Boris je sa svojom ekipom započeo radom u srijedu prije podne.

Nastavili su popodne. Sada im se pridružio i domar, znači poznati vam Marin, kojemu je Boris objasnio da bi trebao iznad buduće skulpture u radu, postaviti drvenu konstrukciju kojom bi zaštitili urađeno preko noći od moguće kiše ili znatiželjnih pipanja. već te večeri od tesanih greda Marin je skockao zaštitnu konstrukciju 1x1x1,5  te preko noći pokrio ogromnim crnim najlonom i dobro svezao.

Ujutro, djeca bi odriješila, otkrila i nastavila posao. I pomalo nicala skulpturica. U četvrtak pokrivena, u petak otkrivena, pa pokrivena.

Sve to vrijeme, mene oko ovoga, ni od korova.

Granulo subotnje jutro. Prekrasno svibanjsko, vedro, ali poprilično svježe.

U devet sati skupiše se mali keramičari uz svog voditelja, a  skupiše se i polaznici ostalih radionica, ne bi li vidjeli uradak nastao u Borisovoj majstorskoj radionici.

Ja i dalje neuključen u ovo događanje, jer ne moram svakom loncu poklopac biti niti, svuda svoj nos porinuti.

Jedni druge pomalo stišavali, pa na kraju sve utihnu. Ču se Margaritin, odmoreni, naspavani sopran:

-Draga djeco, kolegice i kolege, evo se zaustavismo na trenutak da podijelimo radost načinjenog s polaznicima keramičarske radionice i njihovim, voditeljem gospodinom (opaa, ako je on gospodin što sam ja?) Borisom. Svjedoci smo, kako je svih proteklih godina toliko vrijednog i lijepog učinjeno u školskim hodnicima i učionicama. Ovo ovdje, prvi je iskorak izvan škole, sigurna sam ne i posljednji, te će idućih godina biti još maštovitih uradaka oko škole, pa i u gradu.

 

Lijepo je rekla, nu ja se vrpoljim i nadam da neće dugo.

Sav sam se ukočio. Ha, rekoh vam da jest svibanj, ali prohladno jutro, nakon jake  bure.

Posrećilo mi se. Napet poput strune da uteknem u kakvu takvu toplinu školskih hodnika, čuh presretan završne riječi:

-Boris, molim te, kako ćemo ovo sada otkriti. Hoćeš mi pomoći?

-Nema problema, evo skalpel, pa samo ovdje prerežite! 

I : rezzzzzzz!

-Uaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa! Uaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa!-

  kriknuh ja poput Tarzana zajedno s Čitom, te kroz prorez iskočih sa

  čvornatom toljagom u ruci.

  Ukipila se Margarita, vrisnuše učiteljice koje bijahu neposredno uz “spomenik“, pade fotoaparat fotografu iz ruku, uzmakoše djeca, počeše bježati slaboživci i bojažljivci…

A kako i ne bi, i sad se ježim, kad se sjetim na što sam sličio.

Pračovjek, neandertalac, homo krapiensis, divljak i slično. Za moj izgled kriva je Tanja koja mi je za glavu dugu periku načinila, oko pasa komad krzna nekakve oderane beštije, savjetovala da načađim lice, ruke, trbuh i da se obavezno pošteno našpricam purpurno crvenom bojom.

Možete li sve to zamisliti! Ne?

A možete si zamisliti da sam, u tih metar na metar, u svibanjsko prohladno jutro čučao i ćubio od  pet sati ujutro. Od pet do devet i pet!  Samo   u kupaćim gaćicama, četiri sata da me ne bi netko opazio. 

Kako se samo Boris dobro držao, ali od sada niti njemu neće itko vjerovati jer: tko s Jožom tikve sadi…

MINISTAR NA PREGLEDU

Kojeg li svečanog dana: prvi put u 28 godina postojanja Škole stvaralaštva pohodit će darovitu čeljad osobno ministar.

Istina, i do sada su ministrice i ministri slali svoje izaslanike, redom uglednike - ali ovo je ipak posjet na najvišoj razini.

Možda su mi, stoga i Davorka i Margarita stavile do znanja da se malo

smirim, malo dođem k sebi, to jest da se barem toga dana uozbiljim.

A meni, to teško.

Trudim se.

Već sam im tlak podigao kad me vidješe u natikačama. Možda baš nije

 prikladnom, ali sam zato, oko vrata, svezao preko majice čak tri kravate.

 Radno, vedro ozračje u radionicama svakodnevno.

Raduje ih posjet, ali nastoje ga što “radnije“ obilježiti.

 Ipak, nije mi promaklo oku, kako mnogi ( uglavnom svi) oko mene, za najavljen susret prikladno, od mene svakako prikladnije, odjenuše.Ono:

mali velesajam ljepote zaodjenute lijepim. Lijepo.

Meni je lijepo, što i danas pamtim, Davorku kao da su je iz modnog butika iznijeli, kao da su je izrezali sa stranica Burde: onako elegantna u svjetlosivoplavom kostimu: kombinacija hlače- kaputić. Ne zovem je ja odavno od milja : moja miss Ćićarije!

Margarita profinjena klasika. Jedino Boris klasičan šlamperaj : ona, nekoć, bijela kuta toliko kao da je tri puta provučena kroz dimnjak peći za keramiku. Ja barem imam kravate.

Ne bih sada na dugo i na široko o satima iščekivanja.

Nikakav lak ne bi smirio vlasi Davorki , kada bih joj, malo malo, u sobu svratio i tek priupitao kada se ministra očekuje, hoće li doći autobusom ili

Brodom.Ne valjda autobusom !?

Čim bi me vidjela zaokružila bi okicama, zatreptala trepavicama, a usne stisnula u pitanje:

-Joža, možeš li me, bar malo, bar danas, poštedjeti ?-

   

I tako došao ministar.

Naravno, raspoloženo, srdačno.

Rukovao se sa svima  i očito mu zapele za oko moje četiri kravate ( kasnije sam još jednu pridodao da budu u paru), koje su mi dale otmjeniji i ozbiljniji ton.

Prošli gosti s domaćinima od radionice do radionice: u prizemlju, na katu,

zastajkivali po hodnicima diveći se keramičkih reljefima, grafikama, batiku; posjetili  male novinare ( ekskluzivni razgovor s ministrom!).

Jednom riječju, daroviti su imali uistinu što pokazati, a uzvanici na čelu s

ministrom, čemu se diviti.

Stoga ne čudi što je nakon što je odgledao darovite, glumce, plesače, čuo svirače, pjevače i recitatore ministar rekao:

-Ovo što sam vidio doista je veličanstveno.(…) Ako mi poslovi dopuste,

  dogodine došao bih k vama ne dva sata već dva dana !-

Nego, znam što vi čekate i skoro ste počeli retke preskakivati. Čekate da biste čuli kako sam osobno pregledao zdravstveno stanje ministru i postavio dijagnozu.

Pa dobro, kad ste nestrpljivi, mada vam to može škoditi, evo.

Nakon obilaska, evo gostiju, s domaćinima, u sobi moje najdraže ravnateljice pod kapom nebeskom. Ime ste joj već zapamtili?

Posjedasmo oko stola i započe, kako se ono kaže kurtoazni, prijateljski razgovor. Ministar pita, zanima se , dobiva odgovore. Očito zadovoljan.

Zadovoljan i ja i ne dopuštam da mi promakne ikoji detalj.

Recimo, na primjer, umalo da nisam sa stolca pao kad se na vratima pojavio naš Mirko, knjižničar iz P.Č.

Bože moj, povazdan sam ga sretao u riflama i poluzakopčanoj košulji ili majici, a sad:  moj Mirko u prebijeloj košulji s leptir mašnom ! To !!!!

Svratim pozornost na ono što držaše u rukama. Bila je to posuda za led , jasno  puna leda, iz kojega provirivaše dvije boce koje ponudi društvu u zdravlje: Malvazija i Pinot bijeli !!!

Rastoči se eliksir u čaše, onako pomalo, potanko, što bi se reklo gospodski, šmekerski.

Zgodno, no meni nikad nije bilo jasno zašto onda čaše imaju i gornji dio kad ih pune samo do pola.

Pustimo sad moje spekulacije: što je tu je, kako je tako je, uzmi ili ostavi. Ma da ne bi!

Pinot je stožerni general prema mom domobranu Jambreku ! 

Dobro i?

I ovako.

U jednom trenutku ja, jasno tko bi drugi, na veliko iznenađenje, sviju oko stola, ustah, priđoh ministru, te mu nježno kažiprstom dodirnuh podoknicu ispod desnog oka, podigoh lijevi dlan u zrak  zamolivši da se u nj zagleda.

Učini ministar, kako bi zamoljen, za svoje dobro, i ustanovih da je malo umoran te mu ne bi škodilo, hladan tuš i  sat dva odmora.

I dok su se ostali ukipili, ministar meni,  kao specijalistu opće zafrkancije prizna da je točno -  od jutra je u automobilu i na sastancima. Eto.

Zatim ga zamolim da mu opipam puls.

Pruži on ruku, ja ga uhvatih za ručni sat i ono:  tik…tak…tik…tak. Kuca.  Ide ! Izvrsno!

Budući da sam imao pri sebi i stetoskop, uz privolu, stavih ga malo udesno od njegove kravate, lupnuh ga lagano dva puta po leđima i  rekoh:

-Zahvaljujem. Gotovo. Sve je u redu. jedino, da imate vremena mogao bih vas sistematski pregledati u ordinaciji.-

Laže tko kaže da mu se prijedlog nije svidio, jer zašto bi, istoga trenutka sa mnom krenuo u hodnik gdje je cijeli tjedan bila ordinacija dr mr  Jože, koju su mali scenografi sa žicama, bocama, sprejevima, kablovima, cijevima…. itekako solidno opremili. Plus dva kreveta (školske klupe).

I tako, i to, prošlo.

Ministar morao poslom žurno dalje, sa svima se pozdravio, a meni osobno zahvalio na kratkom pregledu i ponudi za sistematskom obradom.

No, možde drugom zgodom.

Na kraju svi veseli i - nitko, doista nitko, mi nije spočitnuo da sam možda pretjerao.

Ja, ni govora: znam ja što je Hipokratova zakletva.

Aha, zanima vas još otkud mi se pri ruci našao stetoskop ?

Pa to su vam dva sladoledna korneta povezana špagom koje uvijek nosim oko vrata ispod kravate. 

KROKODILSKE SUZE NA KRAJU

Uvijek isto, i to svih proteklih godina. Skoro tri desetljeća.

Tih tjedan dana bivših “listopada“, sadašnjih “proljeća“, toliko nam mnogo znače.

Tih tjedan dana tako brzo proleti, a tako dugo traje. Sastajemo se u zagrljaju, rastajemo sa suzom žalosnicom u očima. Kratko zajedno, ipak se poznajemo u dušu - svi sve. I sve razumijemo. Tek ne razumijemo zašto ti tjedni zajedništva tako brzo prolete.

Pa kad se rastanemo onda uvijek smišljamo i domišljamo “važne“ razloge ne bi li se ponovno okupili na kakvom “važnom “ sastanku u Novigradu, u Rijeci, u Zagrebu, Bjelolasici, u Samoboru…

Bilo gdje, jer, kada se nakon rastanka, ujutro probudimo svatko ispod svoga neba - otkrijemo da je sve, ama baš  sve drukčije i da nam netko toliko poznat, blizak i drag - toliko nedostaje.

Zajedništvo koje ne mogu nadomjestiti, dostatno, nikakva pisma, nikakvi telefoni, niti mobiteli.

Ima toga, ali samo, poradi toga, da se što prije vidimo.

Kad je tako, neka tako i ostane.Zarad čistih djetinjih srdaca i svih dobrih duša.Sic!(Rekao bi Vlatko ,modiljanovski,po Mirku).

TKO JE LUD NE BUDI MU DRUG

Jesam. Priznajem.

Lud sam  za darivanjem djeci svega onoga što imam i znam. za njihovo dobro i radost. Činim to  u zajedništvu s prijateljima koji u sebi, također, nose tu neizlječivu, slatku boljku.

Nama nije ništa teško dok činimo dobro za dječje dobro: ni ustati, niti ne noćiti, ni putovati, druge važne poslove usporedo obavljati, a često i ponešto osobnoga zanemariti da bismo u Školi stvaralaštva bili na razini primjerenoj dječjim očekivanjima.

Što sve nisam bio da bih djecu raspoložio, razvedrio, na još predaniji rad potaknuo: bio sam Meksikanac Jose Sombreros del Haciendos, bijah športski sudac u športskoj odori, ali i u jednodjelnom bubamara-ženskom kupaćem kostimu, bio sam dama s kamelijama (da, da), bio sam pokretni zoološki vrt sa Sofijom, Klarom, Rexom (čuvenim), bio sam

postavljač muzeja, izložbi, spomenika, spomen ploča,  kvaritelj i popravljač dizala, utemeljitelj specijalne klinike za darovite s jedinstvenim u svijetu odjelima: otoscenologijom, batikologijom, literoterapijom… Oblačio sam bikini i monokini. Svjedoci su, između ostalih Boro i Jozo. Boro me je, u bikiniju, dva puta škljocnuo uz hotelski bazen i na terasi, a Jozo snimio na plaži na plus osam.

Bio sam Indijanc, pračovjek, Rimljan, Grkljan, političar, fra Josip… Bio sam, ma što sve nisam bio! Bio sam manje, nego što sam mogao biti.

E, ako je o toj ludosti riječ ponosim se njome i, jer sam tako, s razlogom, bio kreativno lud - mnogo njih mi je htjelo i postalo drug !

Sve koji me ne razumiju iskreno žalim, a djeci zahvaljujem jer sam ludujući za njih, uz njih i doživio ove, svoje godine.

NAPOKON I MENE NASANJKALI

Ma nisu, nego. Bilo je to ovako. Jedne sam se godine potrudio načiniti naš zafrkantski kreativni Statut. Htio sam zadnju večer upriličiti Osnivačku skupštinu. Sa Statutom sam upoznao sve kolegice i kolege istomišljenike i razradio način vođenja Skupštine do prihvaćanja Poslovnika.

A svrha bijaše, ukratko: sastati se i ludo lupetati jedan sat o bilo čemu, naglasavati se, ispravljati netočne navode, hitati replike, biti žustar, zavaditi se, pa čak i “vrijeđati“.

I nakon što bismo tako nakon jednog sata ispraznili energiju duhovitosti i maštovitosti - vratili bismo se u  kakvu takvu normalu. Normalno.

No, te večeri mnogi su došli nazočiti Skupštini, nu samo su me nekolicina

u ideji podržali : Žuža, Štef, Vlatko, Boris… Ostali se,

možda i nesvjesno, svrstali u oporbu, u opoziciju i jedna dobro zamišljena večer doživjela je fijasko.

Patio sam pune tri minute.

Vama koji ste tu jedinstvenu Skupštinu propustili, iz subjektivnih ili objektivnih razloga, pružam na uvid nacrt Statuta, pa ga dobro proučite i

javite mi se.

Možda uskoro održimo ponovljenu izvanrednu Skupštinu.

Broj telefona saznajte na broj 988.

Novac ne šaljite.

Ne dajite izjave.

Ne okupljajte se.

Čekajte me.

(Časnoj braći i sestrama, u smislu ponude stavljanja možebitnih amandmana na

predloženi Statut.

Kako bismo, u što kraćem roku mogli, podpolovičnom  većinom, Statut donijeti    molimo da žurno odreagirate, po primitku istog, u svezi sa člankom 3.,

redak IV., alineja 12. na atresu Predlagača  NOVIGRADSKO PROLJEĆE, OŠ

Rivarela, Novigrad – Cittanova s naznakom “Ama mani na Statut”.

Ukoliko nitko nije sposoban niti u prvom čitanju shvatiti značaj ovog  Statuta,

isti se stupa na snagu pod hitno po objavi u Navodnim novinama.

S T A T U T

ČASNE UDRUGE

KETINPRADO

Kreativni Entuzias’TI (np) RAdoholičari Dječjeg Oproljećja

iliti

Kretenska Elita Tobožnjih Intelektualaca (np) RADioničke Orientacije

 (prednacrt za prvo, drugo i zadnje čitanje)

Preambula

         Časna udruga KETINPRADO (gore navedeno tumačenje pametnima dostatno), u daljnjem tekstu Udruga, okuplja, ne baš sve, već samo prokušane prijatelje, neprofitabilne  i etablirano probitačne antitalente,

u smislu da bi zanitali ikoga svoga, poradi zajedničkog nastupa i stvaranja platforme prema onima koji nemaju pametnijeg posla, nego li, izravnim ili neizravnim, naputcima stvarati animozitet prema pojedincima ili skupinama

u cjelini, posebice. S tim u svezi, pozivajući se na Konvenciju o pravima da svatko ima pravo da se kreće i bude kreten po vlastitoj mjeri  i odluci, ni od koga prisiljen niti nagovoren, udruženik u Udruzi stječe svekoliku pravnu zaštitu od parazita  bilo s koje strane, te ostvaruje  konzistentnost  svoje osobnosti u punini duha, iskazanog mimo svih malograđanskih uzusa

i recidiva nametnute nam prošlosti.

Godinama, u permanentnoj, interdisciplinarnoj  borbi,  s ciljem dosizanja nemogućih stvari, Udruga, napokon, stupa na scenu, suprostavljajući čistoću svojih namjera  zlogukosti okoštalih  farmaceuta slobodoune kreativnosti

nametnute odozgo. Amor omnia vincit! (vidi:Plinius Secundus Maior:Naturalis

historia).

Stoga utemeljena na zasadama vlastite suodgovornosti za čin prosudbe

na relaciji mudro-ludo , ovim Statutom ostvaruje krovnu zaštitu svojega članstva kako slijedi u navedenim člancima.

In pertusum  ingerimus dicta dolium( vidi: Plaut, Pseud.396).

MJESTO I SJEDIŠTE UDRUGE

          Temeljno sjedište Udruge je Pučka čitaonica, Novigrad. No prema dogovoru i potrebama, na prijedlog najmanje dvoje članova, privremeno se može odsjediti  i na kojem drugom mjestu u smislu vis maior dislokacije.  Spomenuto  je upisano u Zemljišnim knjigama i vodi se kao takovo pod razno.

Č L A N S T V O

I. Tko može postati udrugar

Članak 1.

          Članom Udruge može postati samo osoba koja je, po svojoj vokaciji, otkačen (m.), otkačenica (f.)  prema sudu besprizorne većine i uprizorene nam manjine, znači osoba  koja se ne odijeva normalno, ne jede normalno, ne pije normalno, voli nenormalno abnormalno i to ne samo formalno, ne  explicite već  inplicite, znači samo po sebi normalno.

                                                  

                                                   Članak 2.

         Članom-icom može postati  osoba nezadovoljna  abnormalno pozicijom koje mu-joj nameće tobožja normalna sredina.

         Članom-icom  može postati osoba školski i fakultetski, čašću i ugledom onesposobljena  za stjecanje tvarnih dobara na uobičajen način kako to čine 

neškolovani u poziciji.

                                                 Članak 3.

          Članom-icom može postati osoba dobrodušna, ali ne i ravnodušna, na  sve kretenizme i idiotizme koji nas okružuju i okužuju svekoliku  okolicu i okolinu kao takvu. (vidi: Tulius Cicero , De finibus bonorum et malorum).

Osoba  kojoj  idu, pomalo, na jetru  svi obnašatelji javnih funkcija koji  uvijek mogu, slobodno zauzeti vlastiti  stav  i istovremeno  s njim ne složiti jer je u suprotnosti sa stavom struktura.

                                               Članak 4.

           Članom-icom može postati i svaki pozitivno orijentiran pijanac  koji se

se uspravno drži kao pijan plota svojih svjetonazora.

                                               Članak 5.

          Članom- icom može postati svatko tko želi, ukoliko ga Udruga želi pri-

miti kao takvoga, odnosno takvu. Oratori neka se vrate–oranju. (vidi:Horatius,

Ars poetica).

           Radi pojašnjenja, Udruga ima na Ustavu, utemeljeno pravo, uskratitii pravo primitka onoga tko misli da ima pravo biti primljen, a  ustvari je

diskrecijsko pravo samo Udruge da to pravo pruži, ili ne pruži.

Odnosno, pravo davati  i pravo uskratiti, za opće dobro. ( Bonum commune)

                                               Članak 6.

         Članom-icom  može postati u punoj ravnopravnosti bez obzira na bolju puti, kose, noktiju, svjetonazorsku orijentaciju osoba  bogata duhom i izoštrenim njuhom za  negativne vibracije pojedinaca i grupa koje bi mogle

ugroziti stabilnost Udruge.

                                             Članak 7.

           Članom-icom može postati samo osoba koja vjeruje u sebe i slične oko sebe, te ne dovodi u opasnost temeljna načela samozatajnog sebedarja.

prije svega u smislu globalne kreativnosti.

                                            Članak 8.

   

            Ad ultime linea, članom može postati samo, onaj-ona, koga prihvaća

većina članova Udruge jednoglasno. Ad notam. Jasno.

   

Članak 9.

          Članom Udruge postaje se na prijedlog najviše jednog a najmanje tri gastronomsko-enološki  provjerena člana ili povjerenika ,ukoliko je riječ o osobi  s drugog domicilnog područja.

                                                Članak 1o.

                        

         Članak izostavljen iz čudorednih razloga.

Članak 1o.

        Članom se može postati isključivo milom, a ne silom, osim ako nije

drugim podzakonskim aktima isto predviđeno.

II.Tko ne može postati članom Udruge

Članak 1.

               Prije svega dvolični, trolični, stolični i njima slični. Ne mogu postati niti svi drugi koji žele biti prvi bez obzira na Zakon o primogenuturi (vidi:Seneca , Contraversiae).

Članak 2.

        Ni pod razno, članom Udruge ne  zagovaratelji klasne diferenci-

ranosti osim u smislu prvoklasnosti duha. (vidi.Tacit)

                                              Članak 3.

               Članstvo se ne može kupiti  niti otkupiti. Alteri vivas oportet, si vis tibi vivere (vidi: Seneca, Ep. 47,2.)

                                            

Članak 4.

                Protupravno je,  “in praxis”, predlagati za člana osobu  koja je u

bliskom srodstvu s netalentiranošću jer,  “ipso facto”, dotična je nedolična članstvu časne Udruge.

                                                  Članak 5.

               Članom Udruge ne može biti itko tko misli da je netko, a ustvari je nitko sa i bez “v” na kraju   (in fine).

                                                   Članak 6.

              Ledičnost odnosno bračna sprega nisu prepreka članstvu u Udruzi, ali isto tako,  “in merito”,  nisu niti, “conditio sine qua non”, preduvjet, ili nedajbože prednost. Tko što radi, sebi radi i sebe radi. “In regula”.

Članak 7.

                Budući da od “nule do nule nastaje lanac” ,osobe koje u kreativnom  smislu znače nulu ( ništa ili ništicu)  nemaju predispozicije

postati članom Udruge niti “ad oculum”, a kamo li “ad hominem”.

                                                 Članak 8.

              Visoko cijeneći postulat Udruge  “dno je dno i kad je na vrhu”, članom  ne može postati osoba koja se, stjecajem pseudonormalnih, karijerističkih, nepotističkih, humanodaltonističkih, raznostranočkopodi-

lazećih  manira  se popela , odnosno pala, na sam vrh ničega i ništa, te

zauzela nogovodeću poziciju.

                                             Članak 9.

             Članom Udruge ne može postati tko želi, već onaj, (ona) koga Udruga, kao takva-takvu, poželi.

                                               Članak 1o.

              Članom ne može postati, onaj – ona,  koji se prave blesavi,  na sve moguće i nemoguće blesavoće koje pametne pogađaju, i to permanentno

na svim razinama i forumima. Etc.

                                               Članak 11.

           Ovaj članak se izostavlja iz  polupraznih razloga.

                                              Članak 12.

          Ne  može (a u svezi s člankom 9.)  članom postati ikakva spodoba koja nije spremna u društvu biti društvena, osoba koja se ne zna nasmijati i najglupljem vicu na svijetu, osoba koja uvijek tvrdi da je dekintirana, mada  de facto,  za to nije niti pitana niti pozvana na informativne razgovore.

                                               Članak 14.

          Ni za živu glavu ne može biti primljena osoba koja pravi rasne razlike između crnog i bijelog vina, i kojoj je na pameti samo aqua destilata.

                                                 Članak 15.

         Ni pod razno neće biti primljene u Udrugu osobe koje  tvrdoglavo inzistiraju da  domaćem odojku treba u gubicu staviti domaću jabuku, a

ignorirati delišez ili jonatan što je u krajnoj konzekvenci protivno općoj glo-

balizaciji u gastronomiji.

                                                Članak 16.

        Unatoč  preporukama ne može postati članom udruge osoba koja je

spremna udrugarima prodavati m. pod  b.

                                               Članak 16.

          

       Neprikaldnom za Udrugu smatra se i osoba koja čini rasnu diskriminaciju između crnih odojaka i bijelih janjaca.

Članak 17.

        Osoba koja nije spremna biti raspoložena sve u šesnaest neka ide u tri . . .

 

OBVEZE ČLANOVA

 

Članak 1.

                Kad god  može , a mora morati, mora  pohoditi kultno mjesto Udruge i pridržavatiti se Statutom propisanih pravila.

                                                Članak 2.

               Svakodnevno, barem jednom mjesečno, nazočiti neformalnim sastancima udrugaša. Ukoliko, unatoč željni, ne postoji drugi način, dopušta

se i pismena komunikacija.Pače, preporuča.

                                               

Članak 3.

              Tri puta godišnje obvezno mrsiti i popiti i to obvezno prvog dana Susreta, tijekom susreta ( barem jednom) i zadnjeg dana pod mora se.

                                               Članak 4.

               Najmanje jednom godišnje ispovijedati se predstojniku Udruge za

nepodopštine koje je učinio glede kršenja ovog Statuta.

                                              Članak 5.

              Barem jednom godišnje, a po mogućnosti i češće pozvati sebi u društvo ili odazvati se pozivu člana-članice, ukoliko isto ne kolidira s pozitivnim zakonom.

Prava članova Udruge

Članak 1.

-neotuđivo je pravo udrugara  da se s ostalim udrugarima udružuje u svako

 doba dana i noći  (noći posebice) sa svrhom stvaranja produkcijskih odnošaja

 u svezi kreativnih domišljaja i izmjene  konstruktivnih mišljenja.

-djelatno sudjelovanje u oblokalnim sjednicama s pravom glasa, glasovanja i

 nadglasavanja;

-pravljenje bedaka od samih sebe, te ostalih punovrijednih članova, a i šire;

-namjerno, pod punom savješću,  uništavanje  svega što ugrožava osnovnu

 bit i intenciju Udruge- biti lud sto posto (plus, minus osam);

-zaljubljivanje u sve pokretne i nepokretne stvari kako osobne tako i opće;

-puno pravo glasa  u trenutku kad dođe do glasa, odnosno ukoliko izgubi

 dobar glas dužan ga je o vlastitom trošku povratiti.

-rastjerivati novine , predstavnike ikakvih mediokritetskih medija tiskotina ili

 slušotina kako državnih tako i paradržavnih.

                                                    Članak 2.

               Član Udruge ima pravo i onda kada, mediokriteti, smatraju da je u krivom. U tome i jest kost.

                                                    Članak 3.

 Na neprijatelja je dopušteno nabacivati se blagim rastvorom duševne kiseline

 i stihovima koje neprijatelj nikako da razumije.

 Cjeloviti otpor inim neprijateljima upriličiti totalnom ignorancijom irelevantnih

 individua.

 Prihvaćati samo one obavijesne institucije i pojedince koji se razumiju u pjes-

 ničku prozu.

                                            Članak 4.

Obveza svakog člana Udruge jest biti nazočan , pače pribivatii  u najkretenskijem smislu te riječi, prijateljskim sjedeljkama barem šest dana tjedno ili tri puta na godinu obvezno.

Svaki član  dužan je, ukoliko svoje intelektualno predznanje  verificira kod gradskih pročelničkih struktura, iskoristiti,  barem jednom mjesečno, mogućnost prepričavanja gluposti koje se događaju u osobnom radiusu, a i šire.

Članovi su dužni u roku hitno prijaviti nadležnim organima svaki zamijećeni slučaj koji stvara tzv.kritičnu masu koja je spremna prisluškivanjem učiniti ugrozbu udruzi, te prema osobnoj prosudbi, teba postupiti  samosvjesno glede ukrudbe i načela ovog Statuta.

                                                Članak 5.

Svaki kreten ili kretenuša , koji nije pripadnik Udruge, a predmnijeva  da bi   kroz Udrugu,  sebi i svojima, moglo pribaviti, odnosno učiniti  priskrdbu ikakvih novčanih ili inih sredstava za osobni probitak,  dužan je istu informaciju u roku hitno ili najviše 48 sati dojaviti središnjici Udruge i predložiti način i vrijeme , te sam izabrati časne  udrugare koji će mu  opaliti vritnjak zauvijek.

Članak 6.

Članovi Udruge dužni su podnijeti sve,pa i noćne skupove na kojima moraju biti jasni, konkretni, precizni u cilju temeljnih smjernica.

PRESTANAK ČLANSTVA

Članstvo u Udrugi prestaje :

-ako se član Udruge ponaša kao vlaška mlada ili nema pojmovnik o svrsishod-

 nosti Udruge kao općekorisne institucije , u smislu dati sve od sebe. Pače i

 sebe. Ustreba li.

-ako je pogrešno odabran(a) i to na vrijeme shvati i kao takvo prihvati pod

 mus.

-ako neredovito pita za iznos članarine,

-ako djelatno ne sudjeluje u raspodjeli udružbenih gluposti, posebice glede i

 u svezi ne imati crvauguzici.

-ako je previše ozbiljan u smislu totalno glup.

-ako  se na jednom, a najmanje  na tri sastanka  pravi mrtav-hladan.

                       

Članak 7.

Preskočen iz neutvrđenih razloga.

                                                  Članak 8.

Izbaciti iz Udruge može se :

-član koji nikada nije primljen,

-član koji se ne pridržava predhodnih članaka po pitanju alineje  2 i stavka

  1 do 8 zaključno.

-član koji dvomisli da je gemišt isto što dva u osam, ili hotimice ne pravi

 razliku između bevande i čistog.

-ako je nedostatno kretenski usmjeren te ovu Udrugu a priori smatra

 propalom institucijom i investicijom bez profitabilnog kredibiliteta.

                                            Članak 9.

        Automatizmom bit će udaljen iz članstva svaki onaj koji se ne zna s

članovima Udruge  posvaditi na pasja kola, a zatim uz ad hoc  pomiriti dok se nabroji do tri.

PRELAZNE I NEPRELAZNE ODREDBE

Ovim obznanjujemo i obezumljujemo sve nedužne (nevini isključeni) ži-

telje  pače i pučanstvo svekolike Republike Hrvatske  da je ovo ozbiljno Društvo premda iz pojmovnika Udruga, možda isti čimbenik i nije dostatno naglašen, dakle Udruga je konkretan  faktor i kao takvu se mora

registrirati u moždanim vijugama  svih pričuvnih djelatnika na nižoj državnoj razini.

Da bi čovjek bio čovjekom  mora mu se pružiti priliku i omogučiti mogućniost da bude pametan po svom izboru, lud koliko hoće ili ga drugi smatraju,

otkvačen, zadovoljan ,jedinstven, neponovljivm, smiješan,velik, malen,  neznatan, nikakav.

Tko to uspije, a to je Udrugi cilj, dostići će nov stupanj radosti u spoznaji da je nov vid plemenitosti  prožimanje istoga.

Za tu zamisao svi pravi članovi ove Udruge spremni su gurnuti sve od sebe,

dati u to ime ukoliko ustreba čak i svoj traljavi život.

Prijedlog statuta učinjen u jednom primjerku po dipl. iur. Joži Prudeusu i svaki

preslik se plaća po tekućem tečaju.

Ukoliko se većina članova Udruge ne slaže s predloženim Statutom, isti će se usvojiti po ubrzanom postupku, u skladu s Poslovnikom koji ne postoji.

Stupanjem na snagu ovog Statuta , Udruga nakon 11. godišnjeg ilegalnog djelovanja u ilegali, napokon u okvirima date demokratičnosti, postaje punopravni čimbenik, sa svekolikim ovlastima svakog udrugara, raspolaže svojom  pokretninom i nepokretninom, tekućim sredstvima i životinjskim fondom prema prigodi.

U  Novigradu, tekuće crno-bijele godine 2.oo1.,

odnosno jedanaeste  po, neformalnom, osnutku Udruge koja se u vrijeme jednoumlja konspirativno nazivaše 0PD IDIMIDOĐIMI.                                               

Ovjereno kod javno bilježničke kuće EN-TI sve po redu , br. 213/IV klasa 32

Davorka, zavedi (urudžbiraj) nas!                 Žurno.No?!

MOŽE LI IŠTA PAMETNO OD JOŽE?

Pa mislim, tu i tamo, može. Ovo na primjer: na primjereno velik i estetski oblikovan pleksi (nježnih oblina s oštrim donjim dijelom koji se

zabada u zemlju) ispisati jednu kratku misao, izreku  o ljubavi cvijeta i čovjeka.

Tekst mora biti lirski, topao, ali i poticajan da ljudi zavole cvijeće u svojoj sredini.

Ovo je daleko kvalitetnije rješenje od postojećih :”čuvajte nasade”, “ne gazi travu”.

Jasno u turističkim mjestima, dobri domaćini, trebali bi dio tekstova, ili naličje dopuniti prijevodom na talijanski, engleski, francuski, češki, poljski, njemački i dr.

Vodio sam računa da cvijet “govori” u prvom licu, zatim o kratkoći izreke jer bi pisanje stihova, čak i jedna kitica bilo previše, jer najbitnije je da se tekst mora pročitati “odmah” u prolazu, a ne zaustavljati šetača u čitanju hrpe stihova.

Iako, ali  na nekom drugom mjestu ,većem parku, terasi i sl. i male pjesničke kitice dolaze u obzir. Ovo što sada predlažem to je za “parkove i šetališta usput”.

Također, predlažem   tri ,najmanje dvije dimenzije s obzirom na visinu cvijeća.

Također, predlažem  da se pučanstvu ponudi izbor manjih stalaka za prozorske i vrtne žardinjere i cvjetnjake po prikladnoj cijeni.

Također predlažem da se osmisli temeljna boja pleksija : bijela, modra, ljubičasta, žuta, - te s time uskladiti ispiani tekst.

Također predlažem da  natpisa ne b u d e  malo jer će se “izgubiti”; trebalo bi ih biti više  “jedna mala priča” od cvijeća i  t e k s t o v a.

Niti previše, a niti jedan dva, jer se gube i ostaju nezapaženi.

Jasno,ovisno o šoldima, u akciju treba ići postupno i u suradnji sa sponzorima: cvjećarima, hotelima, restoranima itsl. koji bi otkupljivali određene količine i ,jasno, čuvali ih.

Prema sezonskom cvijeću mijenjati boju natpisa .

Važno je, također, uskladiti boju pleksija s bojama cvijeća, npr. bijelo u crvenom, zeleno u šarenom (maćuhice) itd. No to je već pitanje dizajnera. Otisak teksta mora biti trajan (sitotisak vjerojatno), kako se ne bi s vremenom “gubila” pojedina slova što bi onda davalo akciji dojam šlampavosti.

Osobno bi mi bilo drago da dragi nam Novigrad, prvi prihvati ovu ideju, te već postojeće lijepe i njegovane cvjetnjake - uresi ovim plemenitim , dodatnim sadržajima.

Osim toga, evo ideje i našim školama.

Ps. Što mogu kad su me mnogi iz mog okružja shvatili kao neozbiljnoga, bojeći se uvijek neke psinice ili podvalice, pa se i, eto i s ozbiljnim prijedlozima teško probijam. Možda , ipak ovo, netko dobro shvati i prihvati.

Kao uvijek, predlažem da ovo bude samo temelj i polazište, a da darovita djeca i učitelji moj prijedlog dopune, dotjeraju, izbruse, u tekstualno i likovno.

Učinili itko neka me pozove na svečano otvorenje. Hvala.

A                                                                                                                               

                                                                   

        Ako me utrgneš, umrijet ću.

        Ako ve voliš, čuvaj me.

        B

        Budimo prijatelji.

        Budi mi zaštitnik.

        Budi mi radost.

        Budi moje sunce.

        C

        Cvjetam od sreće.

        Cvjetam za tvoju sreću.

        Cvjetam za radost.

        Cvijetom te darujem.

        Cvjetam za tebe.

        Cvijet je ures ovog grada.

        Cvijet obožava djecu.

        Cvjetam za naš Novigrad.

        Cvijeće vas voli.

 

       Č

     Češće mi navrati.

     Čuvaj me !

        D

     Divno mi je s tobom.

     Darujem te ljepotom.

     Daruj mi ljubav.

     Dođi mi opet.

     Dodirni me očima.

     Divim se tvojoj dobroti.

    Da su svi dobri kao ti.

    Darujem te bojama.

  E

 Evo me za radost !

 Evo me za sreću.

H

Hvala ti za ljubav.

Hvala što mi dolaziš.

Hvala što me paziš.

Hvala što me voliš.

I

I ja volim Novigrad.

I ja sam ukras Novigrada.

J

Ja sam ukras grada.

Ja sam ukras parka.

Ja sam ukras ulice.

Ja sam tu za sreću.

Ja sam ukras našeg grada.

K

Krasno mi je s tobom.

Kad ćeš doći ponovno?

Kao i ti, volim Novigrad.

L

Laticama radujem.

Lijepo mi je s tobom.

M

Mirišim za tebe.

Mirišim od sreće.

Mirišim od ljubavi.

Mirišim za ljubav.

Mirišim za zaljubljene.

Mirišim za Novigrad.

 

N

Navrati mi češće.

Nemoj mi nauditi.

Nagledaj me se.

Navrati ponovno.

Neka cvjeta Novigrad.

 

O

Opet navrati.

Ostani još malo.

Obraduj me dolascima.

P

Pokloni mi pogled.

Poklanjam ti svoje boje.

Pokloni mi srce.

Poklanjam ti svoj miris.

Pogledaj me češće.

R

Radujem se djeci.

Radujem se tvom dolasku.

Reci da me voliš.

Reci drugima za mene.

Radujmo se zajedno.

S

Sve vas volim.

Stani, pogledaj me !

Stani, uživaj u meni!

Š

Šapćem ti bojama.

Šapćem ti mirisom.

 

T

Ti si moje sunce.

Toliko te volim.

Toliko ti se radujem.

Ti si moja radost.

Tu sam zbog tebe.

Tko me voli, taj je pjesnik.

Tu smo za radost.

Tu sam za radost.

Obraduj me dolascima.

U

Uberi me pogledom.

Utrgnut cvijet, mrtav cvijet !

Uživajmo zajedno.

Uživaj u mojim šarama.

Uživaj u mom mirisu.

Uživaj u mojim laticama.

Uživaj s nama.

Z

Zaljubi se u mene.

Zaljubljen sam u tebe.

Zahvaljujem na pozornosti.

Zahvaljujem na dobroti.

Zahvaljujem na divljenju.

Zahvaljujem što me voliš.

Zahvaljujem što me čuvaš.

Zahvaljujem bojama.

Zahvaljujem mirisom.

Zavoli me !

V

Volim te jer me voliš.

Volim te jer me paziš.

Volim te jer imaš dobro srce.

Volim te svakom laticom.

                      DRUGI O JOŽI PRVOM

Ispod ovog naslova unijeti duhovite tekstove iz Lumena:

    kao npr:

Predkucati:

Lumen br.3,1999.»Sve Jožine ludorije»

Str.22.

Lumen br.3,1999. «Siporex-od kolijevke-»

Str. 23.

Lumen br.5 ,2001. «Jožu treba zabraniti!» (str.9)

Lumen, 2002.  «Skini ga snajperom»

Moje Tvoje, br.3,2003. «Joža je naša story» str. 6.

Bilteni, 2004.

                         BILJEŠKA O PISCU

Joža Prudeus je rođen. Kao spadalo, spada u red najvećih  djecoljubaca u svijetu i šire.

Nalazi se među onima koji su udarali temelje radu škole za   darovite učenike, pa se od                                                   siline udaranja temelja već gotovo tri desetljeća nalazi na kreativnoj rehabilitaciji -

u Novigradu  istarskom.

Napisao je manje nego što nije, zahvaljujući velikoj upornosti i tvrdoglavosti.

Prevođen je žedan preko vode. Za svekoliki je rad primio brojna priznanja i nagrade

od koji spominjem tek najveće:

-Velika nagrada zlatnog šipka    (dar djece na   Novigradskom proljeću),

-Velered s velikom Zvjezdačom  ( dar djece na  Novigradskom proljeću)

-Grafičku mapu                           (dar djece na  Novigradskom proljeću)                        

-Mamut ogrlicu list- cvijet          (dar prijatelja iz Škole stvaralaštva)

     

     i dr., te je  vječni kandidat za Orden rada s nadgrobnim vijencem.

Član je mnogih uglednih domaćih i svjetskih udruga, poglavito dopisni,

a u tri mandata je biran i predsjednika stubišta.

Suočen s činjenicom da nepismeni uvijek diktiraju, povukao se, bez veze,

u sebe, i sada se ne može izvući.

Ostali  podaci nalaze se u pismohrani mnogih prijatelja.

Inače: hvala na pitanju, dobro!

Quod scripsi, scripsi!

                                                                                    Joža Prudeus